aparatczykovi zapisi

"Bez mržnje" naslov je zadnjeg poglavlja knjige "'71 Hrvatski snovi i realnost" nedavno preminule Savke Dabčević Kučar.
Vrlo jednostavna rečenica, ali i vrlo jasna poruka. U toj kratkoj rečenici sadržan je politički ali i životni credo, koji bi sve trebali ugraditi kao kategorički imperativ. Životni credo koji te sprječava da budeš gubitnik.
Nekim ljudima nije suđeno da budu pobjednici u životu, ponekad zbog objektivnih okolnosti, ponekad zbog vlastitog nesnalaženja u situaciji. Barem da budu pobjednici u smislu neke mjerljive ili opipljive pobjede. Takvi su ljudi ponekada moralni pobjednici. Biti moralni pobjednik nije oportuno u sportu, ali u politici moralni pobjednik je često i povijesni pobjednik. Takva je bila i Savka Dabčević Kučar. Možda je izgubila političke bitke u koje se upuštala, ali je iz njih izašla kao moralni pobjednik, a povijest će je pamtiti po dobrom. I mislim da je ljudi pogrešno tituliraju "zadnjom ružom hrvatskom". Ipak, bila je zapravo jedan od prvih vjesnika proljeća koji su se odvažno probijali kroz snjegove. Poslije nje je procvalo mnogo cvjetova, od kojih su neki nažalost bili i otrovni.
U svakom slučaju, još jedna od moralnih vertikala Hrvatske silazi s povijesne scene po prirodi stvari. Sve ih je manje ostalo, a nove nikako ne dolaze.

Izgleda da mi je Springsteen i njegove pjesme (ova sa albuma Magic) inspiracija ovog ljeta, pa i ne samo ovog ljeta, čak i na ovaj tmuran i kišni dan koji nalikuje više na rujan nego na kolovoz.
Djevojke u ljetnim haljinama inspiracija su mnogim glazbenicima. Legenda kaže da je Srđan Sacher u prilično napušenom stanju sjedio na fontani ispred katedrale i brijao da je negdje na moru, i da je tako njegov grad „dobio luku“, a „ulje je bilo na vodi“. Ljeto i žene su bile i stalna inspiracija Kreše Blaževića i Animatora, a i mnogi drugi ovdašnji ili stranjski glazbenici imali su štogod za kazati o tome.
Kako i ne bi bilo inspiracija… Nazovite me voajerom ili nekim još gorim naslovom, kako god vam se dopada, ali ovaj grad u ljetno doba postaje uistinu ljepši, kada se mnoge naše sugrađanke pokažu u svom najljepšem izdanju, otkrivajući onoliko koliko im vlastita smjelost i građanske norme dopuštaju. To nije samo praznik za oči, već ponekad i pravi pravcati festival, za oči a i za ostala osjetila, uza mirise svih tih parfema i pomada koji se mogu osjetiti, čak i na mjestima tako trivijalnim i elementarno neugodnim kao što je javni prijevoz.
Tako se unatoč žegi i vrelini asfalta, buci javnih radova i općoj letargiji ljetne praznine, ovaj grad ipak čini lijepim i inspirativnim.
Mislio sam da ću pisati o nekim ružnim stvarima koje ispunjavaju naš život i svijet u zadnje vrijeme, o državi koja tone kao kamen u vodi, novim poreznim lancima, gradonačelniku i parkirališnoj diskriminaciji. Ali ne, ipak sam se odlučio da ovaj u-pauzi-posla-nabrzaka- sklepani post prije godišnjeg posvetim ljepoti.
I nadam se da će ljepota ispunjavati ovih dva i pol tjedna koji slijede, tih dva i pol tjedna za koje živiš ostalih četrdesetdevet i pol tjedana u godini. Dolazi ono doba koje dijeli godinu na pola, vrijeme prije i vrijeme poslije godišnjeg odmora. Danas ću napustiti grad (da bi mu se nakratko i vratio radi koncerta za vikend) i uputiti se u morske krajeve. U vrijeme godišnjih odmora tražiti ćemo mir, ispitivati mogućnost otoka, vraćati se morskim korijenima.
Zaslužen ili ne, počinje godišnji odmor, vrijeme koje bi trebalo posvetiti skupljanju snage za ono sve što predstoji, vrijeme koje bi trebalo posvetiti sebi.