aparatczykovi zapisi

„Podignite visoko krovnu gredu tesari. Namjeravam se uspeti na nju kako bi sa sigurne visine promatrao svijet.“ Kao da je odlučio veliki J.D. Salinger još prije više od 40 godina, otkada se povukao iz javnosti i osudio na dobrovoljni egzil u nekom mjestašcu u New Hampshireu. Možda je njegova odluka dobra, jer na taj način neće kompromitirati svoja veličanstvena književna djela autorskom dijarejom koja hvata mnoge velike pisce koji pošto-poto ne žele prestati biti u centru pažnje. Ipak, devedesetogodišnja književna legenda nedavno je ponovno pokazala interes za svijet izvan njegova egzila. Isprovocirao ga je malo poznati američki autor John David California i njegova najava objave svojevrsnog nastavka „Lovca u žitu“.
Vjerojatno je to teško za prihvatiti autoru, ali neka od djela jednostavno postanu veća od njih samih. Shvatio je to latinoamerički pisac-amater Paolo Coelho, pa svoj slučajni uspjeh s „Alkemičarem“ pokušava klonirati s gomilom loših knjiga na isti kalup. Nesretni francuski pilot, markiz Antoine de Saint-Exupery nažalost nije imao vremena doživjeti razvoj svojega „Malog princa“, nestavši u vodama mediterana... J. D. Salinger imao je priliku shvatiti kako „Lovac u žitu“ više ne pripada samo njemu, već svima onima koji su tu knjigu barem jednom rado čitali. „Lovac u žitu“ dio je ne samo povijesti svjetske književnosti, nego i osobne povijesti svakoga onoga tko se barem malo našao u toj knjizi, u nekoj fazi svoga života, uključujući i Marka Chapmana, Lennonovog ubojicu. Salingerovo djelo se tako otelo kontroli, kao uostalom i svako književno djelo koje se objavi široj javnosti i stekne takvu popularnost. Možda on stvarno nije želio da bude tako, ali sada se tu više ne može ništa promijeniti. Svatko će imati neku svoju interpretaciju, a netko se poput gore navedenog Californie možda upusti i u vlastitu verziju.
„Lovca u žitu“, zapravo preciznije prevedeno bi bilo „Hvatača u raži“, čitao sam sa sedamnaest godina. I to su prave godine u kojima tu knjigu treba pročitati. Prije si premlad, i teško češ shvatiti neke stvari, jednostavno ti neće biti zanimljivo. Kao starijem ti se kroz iskustvo ipak postepeno istupe idealističke oštrine, i taj nadolazeći val cinizma koji nadire sa iskusnim i srednjim godinama lako potopi mladenački idealizam. Ali sve je to individualno, zapravo treba potrefiti pravo vrijeme za „Lovca u žitu“. Sve stvari imaju svoje vrijeme..
Kada sam ga drugi puta čitao imao sam nešto više godina i mnogo više životnog iskustva nego sa sedamnaest, ali to je već bila drugačija perspektiva. Sa sedamnaest ti se čini da se poput Holdena Caulfielda možeš na sebi svojstven način otuđiti od svijeta, svijeta koji je iskvaren, dekadentan i lažan. S godinama koje dođu počinješ shvaćati da to nije moguće, i da si i ti dio toga svijeta i da prihvačaš pravila igre kakva god bila. U nekom smislu to i nije loše, barem ti se ne čini više da si onako usamljen kao što si ti se činilo sa sedamnaest. Valjda se tako prestaje biti kategorija „sjebani adolescent“.
A taj JD Salinger je odista čudan čovjek. Navodno je podosta brijao na zen budizam, i da ga i danas prate traume iz II. svjetskog rata. Njegova izolacija je dojmljiva, u sadašnje vrijeme i razumljiva s obzirom na visoku dob. Možda se time odupro tome iskvarenom svijetu, i tako zaista i proživio ideale Holdena Caulfielda, njegova najvažnijeg lika.. Možda je zaista odlučio ne kompromitirati svoj rad, i tako se poput Johhya Štulića u bezličnom Utrechtu, osudio na dobrovoljni egzil u nekom gradiću u New Hampshireu. Takvu odluku treba poštovati. Takva odluka pokazuje hrabrost, i stoga je treba i cijeniti. Nadam se da je u svemu tome uspio pronaći svoj životni mir, ono što svi zapravo tražimo i čemu težimo.