aparatczykovi zapisi

Sretoh jučer jednog bivšeg kolegu, lika od otprilike pet banki, razvedenog, pomalo brijača. Pomalo, kažem, ali odličnog pravnika. Zapodjenemo mi tako neki razgovor o tome što ima i tako... Odjednom skužim kako zapravo razgovaramo o zajedničkim znancima i kolegama koji su nedavno umrli. Prije nešto više od mjesec dana umrla su dvojica naših kolega, obojica u isto vrijeme, istoga tjedna, sahranjeni istoga dana (nisam bio na sprovodu niti jednome od njih, toga dana sam zapravo bio na putu prema bližem istoku i svim njegovim čarima). S jednime sam radio, a s drugime se znao sa suda. Obojicu je uništio alkohol i neuredan i nesređen život. Jedan je nekada bio navodno perspektivan pravnik, ali mi koji smo ga znali nismo ga upoznali u tom svijetlu, jer već se tada pretvorio u pripitu i otuđenu sjenku nekog bivšeg sebe. Drugi je bio vrhunski kazneni pravnik, vrstan stručnjak s dosta objavljenih radova. Originalan i kreativan u načinu rada, ali s dozom autodestruktivnosti u ponašanju, tako mi se činilo samo površno ga poznavajući. Obojica odoše relativno mladi (jedan 55, drugi 45). Što je to što čovjeka tjera da svoju utjehu traži na dnu čaše, i da svoju propast nađe na dnu boce? Što je to što čovjeka vodi prema alkoholu i odbacivanju samog sebe? Kakva nesreća, kakva tuga, kakva krivnja?
Ražalostilo me, a na neki način i zabrinulo. Taj razgovor koji smo vodili, o ljudima koji su od alkohola otišli, ali i još o nekima kojima bi se to moglo dogoditi. Prekinuo sam tu temu konstatiravši da pričamo samo o smrti i propasti, i radije da razgovaramo o nečemu drugome. Negdje u dubini osjećao sam neku bojazan, neku nelagodu, pribojavajući se i sam takve sudbine, pribojavajući se, svojih slabosti, svoje vlastite prolaznosti i smrtnosti... Ne znam zašto, ipak još uvijek vjerujem da sam mlad...
Zanimljivo je kako vam neka stvar može malo ipak pomoći da si malo razjasnite neke stvari u glavi. Slučajno sam si zavrtio na You tubeu neke stvari od Flaming lipsa, pa ih i postao na svoj Facebook profil. Jedna je bila Do you realize i riječi: Do You Realize - that everyone you know someday will die, And instead of saying all of your goodbyes - let them know You realize that life goes fast It's hard to make the good things last. You realize the sun doesn't go down. It's just an illusion caused by the world spinning round.
Iluzija koja nastaje zbog okretanja svijeta. Zapamtit ću to objašnjenje.
Zapravo je ovo carpe diem pjesma. To sam isto danas skužio. Teško za objasniti, ali na određeni način sam zbuksao gore spomenute misli. Shvatio da su sasvim besmislene i bespredmetne. Eto što sve može padati na pamet jednog lijenog subotnjeg poslijepodneva u studenom. Ali morao sam to baciti na blog i podijeliti s drugima...

Ne znam je li tko primjetio kako je ovih dana novinske stupce punio i dramatičan sukob između vodstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i akademika Adolfa Dragičevića (84 godine). Ne znam više tko je to isprovocirao starog akademika, neko od gotovo jednako starih kroatista, Stjepan Babić, Milan Moguš ili tako netko, ali frcale su tu i ful gadne izjave, spominjala se kaznena djela za koja je zapriječena kazna više i od 5 godina zatvora. Sve u svemu, prilično neugodno i nedolično vremešnih intelektualnih vertikala, kakve bi akademici trebali biti. Prof. Dr. Dragičević ustao je protiv HAZU i njenih ustaljenih navika i obrazaca razmišljanja. Ustvari, za svaku pohvalu je boriti se protiv učmalog i staromodnog načina razmišljanja, osobito protiv institucija koje se i inače vrlo teško mijenjaju i teško prihvaćaju nove ideje.
Zašto uopće vadim ovu temu? Podsjetilo me ovo na neke davne dane, kada sam se te davne 1993. obreo kao izvanredni student prve godine Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Akademik Dragičević tada je bio predstojnik katedre za Političku ekonomiju. Bilo je to prvo predavanje na koje sam uspio ući od silne gužve, i baš nam ga je prof. Dragičević održao. Inače, uz naslovnog akademika na istoj katedri je predavala i nikad viđena legenda hrvatske državotvornosti dr. Šime Đodan, koji se nikada nije pojavljivao na fakultetu i stoga ga nikada nismo ni vidjeli. Ako me sjećanje ne vara mislim da nas Adolf nije počastio onom standardnom pričom tipa: pogledajte lijevo i desno od sebe, od vas pet završiti će samo jedan. , i tako dalje. Zato se odmah posvađao sa auditorijem oko cijene vlastite knjige „Uvod u političku ekonomiju“, koja je uzgred rečeno bila grozna, napisana pomalo pjesničkim stilom vrlo nespretnim ako je morate naučiti za ispit.
Da bi oraspoložio nervoznu i svim novim obavezama uplašenu studentsku družbu, a i da bi nam dao korisne naputke kako si organizirati polaganje ispita, ispričao je slijedeću anegdotu:
„Savjetujem vam da učite kad je vrijeme ružno, jer kad je lijepo vrijeme nema koncentracije. Eto, bio mi je jedan student, recimo, Milan iz Slavonije. Iako nije Milan, a nije bio ni iz Slavonije, nego tako.. I dođe on meni na ispit na prvom rujanskom roku. Prvo pitanje ne zna, drugo pitanje ne zna. Pa šta ćemo Milane, pitam ga ja....“
„Znate profesore, bilo jako vruće vrijeme, pa ja sjeo pod lipu s knjigom. Ali vruće je ljeto, pa ni pod lipom neće ništa u glavu...“
„ A ja mu vratim indeks i kažem: Evo ti Milane, pa ti uči preko jeseni!“
A cijela se predavaona grohotom nasmija. Ne zato što im je bilo smješno, nego zato što se na ovako lošu anegdotu moraš smijati od očaja.
Već slijedeći sat predavanja zaključio sam da je bolje da se uputim prema birtiji. I tako je bilo tada, i još mnogo puta, da me put s faksa odveo u birtiju.
Prof. Dragičevića sam vidio samo na pismenom, gdje se nakratko pojavio, mislim da je vrlo brzo nakon toga otišao u mirovinu. Ispit sam položio bez većih problema. Tako sam pomalo i zaboravio političku ekonomiju, ali pokušaje duhovitosti starog profesora nisam nikad....

Što smo sve vidjeli danas na završnoj utrci svjetskog prvenstva Formule 1... Već dugo nisam vidio ovakvu završnicu sezone. Zadje krugove bio sam na nogama. Zadnje sekunde, zadnjih stotinjak metara, toliko je trebalo da se sve rasplet sezone promijeni. Ali nije. Lewis Hamilton vodio je većinu ove sezone. Ne uvjerljivo, ali je vodio. Naslov je apsolutno zaslužen, kao što ga je prošle sezone zasluženo izgubio. Naslov je zaslužio i Felipe Massa, ali prvak može biti jedan.
Massi može biti žao, tko zna kada će mu se pružiti ovakva prilika, i barem danas je učinio apsolutno sve da postane prvak. Vozio je stvarno šampionski, po kiši, pod pritiskom svoje publike. Možemo samo zamišljati kako bi to izgledalo da je uz današnju pobjedu donio i naslov svjetskog prvaka. U Sao Paolu slavilo bi se cijelu noć. Ali nije! Ipak, pokazao je da zna voziti i da je veliki vozač. Pitanje je da li je kapacitet za svjetskog prvaka, za to je potrebno imati i muda ali i kontinuitet. Muda je pokazao, ali je kontinuiteta ipak više imao Hamilton.
Lewis Hamilton svojim kratkim boravkom u Formuli 1 već je ušao u povijest u dva poglavlja, kao najmlađi svjetski prvak u povijesti, i kao prvi koji je crne boje kože (odnosno, nebijele, iako su i tamnoputo djelovali i poneki brazilci u dosadašnjoj povijesti Formule). McLaren je konačno dobio svjetskog prvaka nakon Mike Hakinnena, iako ga je u konstruktorskoj konkurenciji ipak dobio Ferrari, kontinuitetu osvajanja bodova zahvaljujući. Naslov je potpuno zaslužio iako se nije osobito iskazao fair-playem ili korektošću na stazi. Pokazao je da zna biti bezobrazan i vrlo nezgodan. Ali to su osobine velikih vozača. Formula 1 nije sport za fine i pristoje, već za gladijatore koji ne prezaju od svih mogućih sredstava da pobijede. Već sam vidio neke napise da Hamiltonov naslov nije zaslužen, jer je Timo Glock onako pederski usporio u zadnjem krugu ne pružajući otpor i ne braneći poziciju, zbog guma za suho na kiši. Baš me zanima kako će to Glock objasniti, jer je ovime pokazao da je zapravo papak koji se ne bori na stazi za poziciju praktički pred samim ciljem, gumama za suho unatoč. Taj pacerski manevar ne umanjuje značaj Lewisovog naslova, jer naslov se ne osvaja jednom utrkom nego cijelom sezonom, a u tome bi i Massa trebao tražiti razloge svog poraza.
U svakom slučaju, još jedna sezona za pamćenje, i ono što može zasjeniti Hamiltonov naslov jesu svi ti brojni protagonisti sporednih uloga koje su odigrali na visokom nivou. Robert Kubica pokazao je ove sezone ne samo da je gubica nego i da može konkurirati čak i za naslov svjetskog prvaka. Kubica može konkurirati, ali njegov BMW još ne može. Prva pobjeda je ono što se pamti. BMW je doživio strašan pad forme u drugom dijelu sezone, prestali su napredovati, Heidfeld je potonuo, ali je Kubica kontinuitetom rezultata i dobre forme vukao momčad dalje, i učvrstio ih na trećem mjestu.
Čovjek koji je po meni obilježio sezonu a i ovu utrku je Sebastian Vettel. Kako je deklasirao danas Hamiltona, isto tako je po strašnoj kiši u Monzi deklasirao sve ostale. Mlađa momčad Dietera Mateschitza Torro rosso, nasljednik nejakog Minardija, dugogodišnjeg predmeta zajebancije u Formuli 1, ostvarila je prvu pobjedu u povijesti, a mladi je Vettel vozač za najveće stvari. Da su Vettelu i Kubici jači bolidi, i Hamilton i Massa bi dobili po pički...
Kraj sezone pripao je sada već starom liscu Fernandu Alonsu, koji je pokazao da ne samo da je dvostruki svjetski prvak nego i da je veliki vozač, u što sam donedavno, priznajem, sumnjao. Odagnao je moje sumnje, udahnuo je život uspavanom Renaultu, i svjetskog jebača br. 1. Flavia Briatorea vratio tamo gdje pripada, među šefove pobjedničkih momčadi.
Williams se nije popravio, Toyota lagano napreduje, Honda je potpuno nestala, Red Bulla je zasjenio Torro rosso, Force India je smiješna momčad sa komičarom Fisichelom.
Nekih ljudi više neće biti nagodinu, napušta nas David Coulthard. Veliki David Coulthard, jedan od posljednjih klasičnih šmekera automobilizma, odlazi nakon gotovo 14 godina u formuli. 13 pobjeda, jednom i konkurent Schumacheru za naslov svjetskog prvaka. Mnogi zaboravljaju da je upravo David Coulthard uskočio u momčad Williams Renaulta te davne 1994. umjesto velikog Ayrtona Senne. Svijet Formule 1 biti će siromašniji za još jednoga od velikih, koji nikada nisu uspjeli biti svjetski prvaci.
Ova sezona imala je sve ono što volim kod Formule 1. Neizvjesnost i dramu do samoga kraja. Što nam donosi slijedeća to nitko ne može ni predvidjeti. Sva ta nova pravila kojima nas zabavlja FIA, ali i tjera momčadi na neprestani razvoj tehnologije, utjecat će na ono što čemo gledati dogodine. Sa tri aktivna svjetska prvaka na stazi, a među njima i prvim crnim šampionom. Danas je momak crne boje kože uspio u svijetu rezeviranom za bijelce.
Kako će još jedan momak crne boje kože prekosutra proći na natječaju za posao do sada rezerviran samo za bijelce, kraj te sezone čemo tek vidjeti.