Ne znam je li tko primjetio kako je ovih dana novinske stupce punio i dramatičan sukob između vodstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i akademika Adolfa Dragičevića (84 godine). Ne znam više tko je to isprovocirao starog akademika, neko od gotovo jednako starih kroatista, Stjepan Babić, Milan Moguš ili tako netko, ali frcale su tu i ful gadne izjave, spominjala se kaznena djela za koja je zapriječena kazna više i od 5 godina zatvora. Sve u svemu, prilično neugodno i nedolično vremešnih intelektualnih vertikala, kakve bi akademici trebali biti. Prof. Dr. Dragičević ustao je protiv HAZU i njenih ustaljenih navika i obrazaca razmišljanja. Ustvari, za svaku pohvalu je boriti se protiv učmalog i staromodnog načina razmišljanja, osobito protiv institucija koje se i inače vrlo teško mijenjaju i teško prihvaćaju nove ideje.
Zašto uopće vadim ovu temu? Podsjetilo me ovo na neke davne dane, kada sam se te davne 1993. obreo kao izvanredni student prve godine Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Akademik Dragičević tada je bio predstojnik katedre za Političku ekonomiju. Bilo je to prvo predavanje na koje sam uspio ući od silne gužve, i baš nam ga je prof. Dragičević održao. Inače, uz naslovnog akademika na istoj katedri je predavala i nikad viđena legenda hrvatske državotvornosti dr. Šime Đodan, koji se nikada nije pojavljivao na fakultetu i stoga ga nikada nismo ni vidjeli. Ako me sjećanje ne vara mislim da nas Adolf nije počastio onom standardnom pričom tipa: pogledajte lijevo i desno od sebe, od vas pet završiti će samo jedan. , i tako dalje. Zato se odmah posvađao sa auditorijem oko cijene vlastite knjige „Uvod u političku ekonomiju“, koja je uzgred rečeno bila grozna, napisana pomalo pjesničkim stilom vrlo nespretnim ako je morate naučiti za ispit.
Da bi oraspoložio nervoznu i svim novim obavezama uplašenu studentsku družbu, a i da bi nam dao korisne naputke kako si organizirati polaganje ispita, ispričao je slijedeću anegdotu:
„Savjetujem vam da učite kad je vrijeme ružno, jer kad je lijepo vrijeme nema koncentracije. Eto, bio mi je jedan student, recimo, Milan iz Slavonije. Iako nije Milan, a nije bio ni iz Slavonije, nego tako.. I dođe on meni na ispit na prvom rujanskom roku. Prvo pitanje ne zna, drugo pitanje ne zna. Pa šta ćemo Milane, pitam ga ja....“
„Znate profesore, bilo jako vruće vrijeme, pa ja sjeo pod lipu s knjigom. Ali vruće je ljeto, pa ni pod lipom neće ništa u glavu...“
„ A ja mu vratim indeks i kažem: Evo ti Milane, pa ti uči preko jeseni!“
A cijela se predavaona grohotom nasmija. Ne zato što im je bilo smješno, nego zato što se na ovako lošu anegdotu moraš smijati od očaja.
Već slijedeći sat predavanja zaključio sam da je bolje da se uputim prema birtiji. I tako je bilo tada, i još mnogo puta, da me put s faksa odveo u birtiju.
Prof. Dragičevića sam vidio samo na pismenom, gdje se nakratko pojavio, mislim da je vrlo brzo nakon toga otišao u mirovinu. Ispit sam položio bez većih problema. Tako sam pomalo i zaboravio političku ekonomiju, ali pokušaje duhovitosti starog profesora nisam nikad....
Post je objavljen 09.11.2008. u 01:27 sati.