Nisam gledao otvaranje olimpijskih igara u Pekingu. Nažalost, nisam gledao niti zatvaranje. Put me u tim danima godišnjeg odmora rijetko nanosio pred televizor, srećom. Propuštanjem prijenosa tih dvaju ceremonija propustio sam vidjeti tour de force slavnog kineskog režisera Zhanga Yimoua. O spektaklu otvaranja su zaista pričali svi koji su ga gledali (na TV-u naravno) kao o nečemu nezaboravnom. Večeras mi se čini, dok s pola oka pratim Zhangovog Heroja iz 2002. u kojem je glavnu ulogu odigrao Jet Li, da se Zhang zapravo tim borilačkim spektaklima s elementima fantastike zagrijavao za to spektakularno otvaranje olimpijade. Uzgred rečeno, ta vrsta borilačkih spektakala s elementima fantastike u kineskoj se literaturi naziva
WÔxiá , bar tako piše na Wikipediji.
I tijekom priprema igara, a i tijekom samih igara, isplivala bi svako malo na vidjelo zapadnjačkih i ostalih dušebrižnika neupitna surovost kineskog društva, a tako i tijekom ceremonije otvaranja. Novinari su otkrili kako mlada pjevačica koja je pjevala neku istaknutu partituru nije smjela nastupiti jer nije dovoljno lijepa, pa su pustili njen glas na matricu i postavili privlačnu statisticu da zijeva na stageu. Zvuči surovo, ali vjerovatno nije nimalo okrutno kao što neke druge stvari u kineskom društvu mogu biti. Neki su kritičari optužili Zhanga da je kao režiser tim činom izdao svoje principe.
Istina, filmovi s kojima sam se ja počeo diviti Zhangu Yimou kao jednom od neupitno najvećih sineasta današnjice nešto su sasvim različito od olimpijske ceremonije otvaranja. Priče su to o malim ljudima i surovosti života u suvremenoj Kini, koji je mladi Zhang i sam okušao u šezdestima nakon kulturne revolucije u Kini, koja ga je kao sina časnika Kuomintanga poslala na sedmogodišnju šljaku u proizvodnju tekstila. Divni su to filmovi u neorealističkom stilu, prožeti emocijama, s nama zapadanjacima nevjerojatnim koloritom.
Ju Dou,
Podignite crvenu svjetiljku, ili tužna priča o birokraciji i težini seoskog života
Priča o Qiu Ju, o okrutnosti kineskog kriminalnog miljea
Šangajska trijada, a posebno meni najdraži njegovi radovi
Put do kuće, autobiografska priča o romansi njegovih roditelja, i
Svatko je najvažniji.
Not one less, u nas inteligentno preveden kao
Svatko je najvažniji, priča je djevojci koja dolazi na selo raditi kao učiteljica, u školu koju učenici napuštaju radi odlaska na rad u grad. Lokalne vlasti prijete da će zatvoriti školu kao neisplativu ukoliko ju napusti bar još jedan učenik. Tako mlada učiteljica počinje borbu za svakog svog učenika ponaosob. Ovakav manifest individualizma nešto je sasvim suprotno kolektivističkom sustavu razmišljanja kakav dominira Kinom, a koji je zapravo i jedini moguć u zemlji od dvije milijarde ljudi. Taj je kolektivizam i organizirao najbolje olimpijske igre do sada, a otvaranje kao njegovu raskošnu demonstraciju režirao je upravo Zhang Yimou.
Zhang je kao režiser zapravo dvije osobe. Jedna je onaj Zhang koji snima filmove o malim ljudima i njihovim životnim problemima u okrutnom kineskom društvenom sustavu, i tu uvijek balansira na rubu subverzije, plešući na žici sa nemilosrdnim kineskim cenzorima.
Drugi Zhang je onaj koji režira spektakle, Heroja i Kuću letećih bodeža, otvaranja i zatvaranja olimpijada, dosljedni je patriot, poslušan i vjeran domovini i partiji, koji spremno prihvaća sugestije onih koji donose odluke, i u tom je smislu spreman i na ustupke i prepravke, pa i zamijeniti ružnjikavu pjevačicu playback manekenkom, sve da spektakl bude pic-mic.
U svakoj osobi i svakom pogledu, Zhang Yimou je veliki redatelj, jedan od najvećih. Iako će se u svim njegovim budućim radovima osjetiti miris tih spektakala s olimpijskih igara.
