aparatczykovi zapisi

U općoj gunguli oko dolaska Đoleta Buša u domovinu, sama njegova nazočnost na hrvatskom svetom tlu gurnula je u drugi plan pozivnicu Hrvatskoj u NATO savez prošli tjedan. Rasprave o NATO-u vode se već godinama iako je većina ozbiljnih političkih opcija uglavnom suglasna o tome da se NATO-u treba pridružiti.
Možda će nekima zvučati kontradiktorno mojemu postu o dolasku Đoleta Buša u Hrvatsku( a zapravo uopće nije, jer politika predsjednika SAD-a i NATO pakt su ipak dvije različitite stvari), ali moje je mišljenje da ulazak Hrvatske u NATO pakt uopće nije loša stvar. Dapače, mogla bi biti i sasvim dobra stvar.
Istina, nisu nas pozvali zato što smo im tak super i zato što mislimo da smo najbolji vojnici na svijetu (od baruna Trenka, ma od hrvatskih snaga u službi franačkog kralja protiv arapa kod Poitiersa......) nego iz strateško-političkih razloga osnaženja utjecaja NATO-a u istočnoj Europi i slanja političke poruke da u ovoj regiji NATO misli ozbiljno.
I sve skupa to ne mora nužno biti loša stvar. U ovim tjednima puno publiciteta dobili su razni protivnici ulaska Hrvatske u NATO, uglavnom razni aktivisti i anarhisti, ultraljevičari i anarholiberali, ali i poneki ultradesničar poput legendarnog šmekera belih odela Davora Domazeta Loše. I tako oni organiziraju akcije, prosvjede, ulične happeninge, pojavljuju se u medijima obrazlažući, ponekad vrlo tankih argumenata, zašto Hrvatska ne bi trebala ući u NATO. Sve stavove treba uzeti u obzir i razmotriti, ali u ovakvoj političkoj diskusiji osim što stavove treba argumentirati, treba ponuditi i alternative. Antinato ekipa baš i ne nudi neke alternative, odnosno, prigovaraju i stalno su protiv, ali ne predlažu što učiniti onda... Treba razmišljati afirmativno i nuditi rješenja, a ne samo prigovarati. Neke od njihovih varijanti ne djeluju baš uvjerljivo. Spominjala se tako mogućnost da Hrvatska bude zemlja bez oružanih snaga?!? Okej, ne znam sličan primjer na svijetu, osim malih zemalja sa specifičnim suverenitetom u smislu obrane, a tu mislim na Monaco, San Marino i tako... Mislim da Hrvatska nije baš slična tim zemljama, a ako nas netko napadne onda ćemo valjda mahati cvijećem da ga otjeramo... Iako, nitko neće napadati, ne vjerujem u to u skorijoj budućnosti. Trajna neturalnost? Ideja slabo drži vodu, jer trajna neutralnost nije nešto što nastaje tek tako, ono, Sabor proglasi trajnu neutralnost i neutralni smo i nitko nas više neće napasti. Kao i mnogi segmenti međunarodnog prava, trajna neutralnost je status koji nastaje na temelju međunarodnih sporazuma i ovisi o tome da li ti to priznaju druge zemlje. U nekoj ratnoj situaciji proglašena trajna neutralnost može vrijediti ni pol pišljivog boba, ako je netko moćan odlučio da te napadne. U takvim situacijama počesto ne vrijede ni međunarodne konvencije, i to one o ljudskim pravima. Srećom nitko od protivnika NATO-a ne predlaže da se priklonimo Rusiji ili Kini, ili nedajbože nekim redikulima poput Huga Chaveza. Ali i dalje ne nude alternativu, jer je lakše samo biti protiv.
Kao i za EU, Hrvatska alternative ulasku u NATO zapravo nema.
Istina je, nije idealno, ali može biti i dobra prilika. Đole Buš je u svom obraćanju Rvatima rekao nešto slično onome „Nitko ne sme da vas bije“, što je inače rekao netko drugi, jednom drugom prilikom. Iskreno, ne vjerujem da će netko da nas bije u skorašnje vrijeme, pogotovo ne Srbija, koja je slomljena i umorna od svih ratova koje je izgubila u proteklim desetljećima. Argument zajedničke sigurnosti, istina, nije zanemariv, ali nije ni presudan u toj odluci. Ulazak u NATO za Hrvatsku je zapravo još jedna od prilika, da se ubaci u neku igru na međunarodnoj sceni, i da, ako bude pameti, zaradi i neku lovu. Budimo realni i priznajmo da nam je voljena domovina u globalnim uvjetima zapravo beznačajna zemlja. Nejako gospodarstvo, nema baš nekih resursa, malobrojno stanovništvo, malo tržište. Slaba gospodarska moć u odnosu na zemlje zapada, a to da smo „regionalni lider“ može se argumentirati jedino time što su svi ostali susjedi jugoistočnije skroz u banani. Neke kvalitete ipak imamo, a to su prvenstveno ljudi, a bogami i položaj gdje se nalazimo.
U današnjem svijetu prilike na globalnoj utakmici se pružaju rijetko, i kada se u njoj nađete treba dati sve od sebe da se ta prilika iskoristi. NATO je jedna od tih prilika, i siguran sam da će je barem netko znati iskoristiti. Zašto neki od naših profesionalnih vojnika ne bi neku pinku zaradili u misijama NATO-a? Onome tko od vojske živi treba dati priliku da si poboljša standard. Plaće u našoj vojsci danas nisu baš nešto, i oni su neka vrsta državnih službenika, pa im visokokvalificirani kadar odlazi.
Zašto ne bi neka naša firma radila neki posao za NATO snage? Možda im netko u Hrvatskoj i ima nešto za ponuditi? S druge strane Hrvatska vjerojatno ne može sama modernizirati svoje vojne snage. Za to jednostavno nema para. Tu bi pomoć NATO-a bila korisna.
Sve ovo smatram dobrim argumentima da se Hrvatska ipak upusti u NATO pothvat.
Doduše, uz određene uvjete. Vjerujem da sporazumi o pristupanju NATO savezu nisu tipski ugovori o kojima se ne može pregovarati, iako sigurno sadrže i neke opće uvjete poslovanja koji se teško mogu promijeniti. Možda to već i jeste NATO standard, ali bi Hrvatska trebala inzistirati na tome da u vojnim misijama u drugim zemljama sudjeluju isključivo dragovoljci koji su svojevoljno pristali uključiti se u takvu operaciju. Još važnije od toga, Hrvatska mora inzistirati na tome da se na našem teritoriju ne grade vojne baze, osim eventualno aerodroma. Ugrožavanje turizma, osjetljive gospodarske grane od koje živi velik broj naših ljudi, moglo bi biti dobar argument za to. Možda ću zvučati naivno, ali Hrvatska ne bi trebala dopustiti bilo kakvo izuzimanje pripadnika stranih vojnih snaga od pravnog poretka na hrvatskom teritoriju, osobito ne kaznenopravnog. Dovoljan su problem diplomatski i zastupnički imuniteti, pa nam ne treba još i to..
Naposlijetku, Hrvatska nikako ne bi smjela dopustiti da postane skladište ili odlagalište NATO-ovog vojnog ili bilo kakvog otpada.
O svim tim stvarima trebalo bi voditi računa prilikom pregovaranja o ujvetima ulaska u NATO. Zapravo, ja se nadam da će ipak biti pregovaranja, da ipak Hrvatska neće skinuti gaće kako to obično radi. Na hrvatskoj diplomaciji je da ispregovara posebne uvjete ulaska u NATO. S obzirom na to kakva je hrvatska diplomacija i tko je vodi, mislim da ništa dobroga ne možemo očekivati.
I konačno, iako bi to zapravo trebalo biti prvenstveno, političke elite ne mogu same odlučivati o ulasku u takav vojni savez. Moraju pitati narod. Moraju provesti referendum. Možda su pravni stručnjaci uvjereni da to nije obavezno prema Ustavu RH jer se navodno ulaskom u takav vojni savez ne odriče suvereniteta, ja ovdje ipak ne bih ulazio u tu raspravu. Ako i nije pravno obavezno, stvar je političke kulture o ovako važnom pitanju tražiti mišljenje naroda, odnosno birača. Bezobrazno je smatrati da takvo mišljenje nije potrebno, da su dovoljne ankete i slična ispitivanja javnog mnijenja. Neprovođenje referenduma hračak je u facu svih birača i demokratske kulture u Hrvatskoj.
U nekim svojim mlađim godinama vjerojatno ne bih napisao ovakav afirmativan tekst o ulasku u NATO. S vremenom sam uvidio da i nije to tako loše i da ima i svojih prednosti, pa sam promijenio stav. Poznato je što se kaže za one koji nikada ne mijenjaju svoje stavove...