aparatczykovi zapisi

U hrvatskom društvu pravnike se u zadnje vrijeme ne gleda baš najbolje. S obzirom na stanje pravosuđa nije ni čudo. Svako malo čitamo o sramotnim radnjama nekakvih Lozina, Milanovića, Domićeve, Gašpara. Svako malo gledamo nekog odvjetnika kako se razmeće bogatstvom i statusnim simbolima, pa ih gledamo kako se grčevito bore da zadrže kontrolu nad visinom svojih tarifa. Po svim tim vijestima čovjek bi zaista rekao kako pravnici u Hrvatskoj ništa ne valjaju, ni stručno ni moralno. Istina je, struka koju smo odabrali se zaista takvom doima, ali ipak nismo svi takvi.
Otišao je s ovog svijeta dr. Jadranko Crnić. Jedna od rijetkih istinskih legendi hrvatskih jurista naših vremena. Uzor i svjetao primjer, kako nisu svi baš poput onih gore spomenutih kolega...
Čovjek briljantne pravničke karijere, u kojoj je prošao kroz mnoge segmente pravosuđa. Erudit i humanist, dugogodišnji predsjednik Crvenog križa Hrvatske. Neumorni autor brojnih članaka i knjiga, među kojima bih istaknuo „Vladavinu Ustava“, a spomenuo bih i da je među zadnjim radovima uredio i jedno izdanje Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Doktorsku disertaciju obranio 1998., je pod stare dane, a takve disertacije iza kojih stoji i više nego dugogodišnja praksa imaju posebnu težinu. Njegov rad ponajbolje pamtimo kroz devetogodišnje predsjedanje Ustavnim sudom, od 1990. do 1999. i umirovljenja. Devedesete su bile teške, olovne godine, osobito za hrvatsko pravosuđe, godine srozavanja ugleda. Jadranko Crnić svojim je radom uspio izdići Ustavni sud iznad ostalog pravosuđa, koje se gušilo u Tuđmanovom glibu od kojeg se nije nikada oporavilo. Crnić je afirmirao Ustavni sud i postavio ga na mjesto koje mu je bilo namijenjeno u mladoj Hrvatskoj državi, uspjevši ga održati nezavisnim i na dovoljnoj udaljenosti od hadezeovske vlasti i zala dnevne politike.
Jadranko Crnić nije bio čovjek kojemu je cilj bilo steči velika materijalna bogatstva, nije bio niti tip koji bi kroz struku hranio vlastiti ego i taštinu, kao što to neki ex cathedra (profesorska ili sudačka) čine. I što je najvažnije, imao je potrebne kvalitete za sagledavanje pravne struke u širem kontekstu. Pravo je neodvojivo od društvenih pojava. Mogućnost percipiranja tih odnosa je ono što čini dobrog pravnika, a za to je potrebna široka opća kultura, kakvu je imao Jadranko Crnić.
Hrvatska je ostala bez jedne iskonske moralne i intelektualne vertikale, i nadasve simpatičnog čovjeka.
Ostaje nam slijediti taj svjetli primjer..