Ima nešto u toj ne tako dalekoj K.u.K. metropoli što nevjerovatno privlači ljude sa balkana, možda neka u genima skrivena nostalgija za Habsburškom monarhijom. Ta nevjerovatna privlačnost Beča, snaga reda i organizacije koju i danas isijava odsjaj te zgasle imperijalne sile, jedan su od razloga što na ulicama možete čuti više balkanskih jezika nego njemačkog. Ipak, neki od nas navraćaju u Beč iz sasvim prozaičnih razloga.
Koncertni vikend godine odveo je
Čudovište,
DMJ,
Von Smileta i moju malenkost toga ugodnog februarskog petka na putešestviju po dosadnim slovenskim cestama prema čarobnoj Vijeni. Kada se četiri takva lika nađu u jednom omalenom Renaultu Cliu od 1200 ccm, možete biti sigurni u dvije stvari: prvo, vožnja će zbog ukupne težine biti poprilično spora, drugo, nema šanse da bude dosadno. Ipak, činilo se sve da ne budemo prespori, jer trebalo je stići na vrijeme, Neil Young nas ne bi čekao s početkom svirke.
Velika dvorana u Austrija centru, nešto poput nabrijanog Lisinskog, meni je više nalikovala onim baptističkim crkvama na raznim satelitskim programima. Pred vjernike izašao je pastor Neil Young, otvorivši sa dugim akustičnim dijelom koncert. Legenda scene, institucija rocka još iz davnih vremena publiku je zapravo zapalio tek kad mu se bend pridružio u rockerskom nastavku koncerta. Unatoč deprimirajućem prostoru dvorane, stari je gazda briljirao sa ekstatičnom
Down by the river i trijumfalnom
Rocking in the free world na samom kraju. Moram priznati, ma koliko će me Youngova sljedba poprijeko gledati nakon ove izjave, ovo nije bio moj main event. Bio je to događaj koji nisam želi propustiti jer bi bio grijeh propustiti pokloniti se takvoj veličini kakva je Neil Young, kad sam već bio u gradu gdje je nastupao. Moj main event bio je večer kasnije.
Gasometer, nekdašnja plinara rekonstruirana kao trgovački centar, sa odličnim koncertnim prostorom, bila je prizorište toga nevjerovatnog nastupa. Još sam davne 1989. kao nepuni četrnaestogodišnjak maštao kako bi bilo dobro otići te večeri do Ljubljane vidjeti The Cure. Jednome osmašu i Dom sportova se tada činio kao daleki svijet, a kamoli Ljubljana. Jednome nepunom tridesettrogodišnjaku otići do Beča je kao otići u susjedni kvart, ako tamo sviraju The Cure. Ne zavarajmo se, dugo smo to planirali, davno kupovali karte, dugo razišljali samo o tom vikendu. I bilo je vrijedno, svakog eura uloženog, svakog kilometra ceste pređenog, svake boli u mom natečenom lijevom skočnom zglobu, vrijedilo je. Ekstatično, to je prava riječ. Skoro tri sata svirke, presjek kroz brojne velike trenutke jedne velike karijere koja i danas traje. I nisam mogao vjerovati da je predamnom Robert Smith, jedna od najvećih rock ikona. Debeo i dežmekast, ali ipak postojane frizure (trovremenski taft?) i prepoznatljive šminke, poput pantomimičara iz Carneove „Djece raja“, ali nakon što ga je netko spojio na 220V, a zatim prožvakao i ispljunuo. Svoj drogi i alkoholu koje je progurao kroz svoj organizam unatoč, i dalje u vrhunskoj formi. Legendarni gitarist Porl Thompson, u neprepoznatljivom ćelavom sado mazo gay izdanju. Rockerski setup koncerta, bez klavijatura, tako da nismo čuli neke klasike koji su mi moram priznati nedostajali, kao
Caterpillar ili
Close to me, ili možda
Why can't I be you. Ali u skoro tri sata čuje se zaista mnogo toga, kao što su
Pictures of you, Love song, neočekivana ali iščekivana
How beautiful you are, neobično aranžirane
The forest ili Never enough, ekstatična završnica sa
Jumping someone elses train i Killing an arab i krivo započeta ali ipak veličanstvena
Just like heaven, stvar na koju se oduvijek barilo. Pjesme koje su nas pratile u odrastanju, pjesme o frustracijama, strahovima, nabrijanim emocijama, noćnim morama i fatalnim ljubavima. I slušati ih uživo je poseban doživljaj. Istina da sam imao svoju setlistu u glavi, ali nikako ne mogu biti nezadovoljan. Vidio sam puno koncerata u životu, ali rijetko koji poput ovoga.
Jedino što možda razočarava u ovom vikendu je austrijska publika. „Fina gospoda“, razilaze se čim se upale svjetla, zagrebačka publika bi nakon takvih ekstaza ostala još barem desetak minuta urlati i tražiti još jedan bis (iako su bila dva, ali its never enough). „Fina gospoda“ cijepljena su od bilo kakve spontanosti na koncertima, sve je po regulama, ali će vas vrlo nekorektno izudarati ako se pokušavate progurati naprijed, što mi se u Zagrebu nikada nije dogodilo. Seronje, ti austrijanci, zato im nacija i propada. Nije mi to umanjilo ljepotu cijelog doživljaja. Bio je to koncertni vikend godine, a možda i općenito.
Inače, Beč ko Beč, mnoštvo mogućnosti i ponuda, mi smo iskoristili kulturno se uzdizati i pogledati izložbe nekih majstora sa prelaza prošlih stoljeća, pa retrospektivu Oskara Kokoschke (inače, vrlo bolesnog perverznjaka koji je dao izraditi plišanu lutku svoje ljubavnice Alme Mahler, čime je vjerovatno udario temelje modernom fetišizmu), a vidjesmo i Hundertwasserovu kuću (a mene je osobito „palila“ Hudertwasserova spalionica otpada, koju nažalost nisam posjetio).
A tko je dovraga Miles Marvin?
Ni sam nisam siguran u to. U noći poput te, Cureovske noći, Bečkim ulicama i autobusima lutaju neobična bića. U Linklaterovom „Prije svitanja“, jednom od mojih najdražih filmova, Ethan Hawke susreće Julie Delpy negdje na ulicama Beča i s njome provodi noć. Nama nažalost nije bilo suđeno da susretnemo Julie Delpy (a nju bih radije susreo sam, ipak...), ali smo zato susreli Milesa Marvina. Možda Miles Marvin zapravo ne postoji (ne može ga se izguglati, ali pretraga izbacuje zato Milesa Davisa i Marvina Gayea) možda je to bio sve samo san jedne neobično tople zimske noći, možda je bio u pitanju neki sastojak u onim koktelima u Dino's baru uz Franka Sinatru i Deana Martina. Što se sve zbivalo te noći, teško je rekonstruirati. Možda se to Beč poigrao sa nama i poslao nam Milesa Marvina, pedesetčetvreogodišnjeg psihologa iz New Yorka? Možda nikada nećemo saznati.....
U međuvremenu život je tekao dalje unatoč našemu odsustvu, Martin Taylor slomio je Eduardovu nogu i hrvatske planove za Euro. Otišao je jedan od rijetkih slovenskih političara koje smo voljeli- Janez Drnovšek. Na povratku svratismo u Wiener Neustadt, ali nismo uspjeli pronaći mjesto gdje su hrvatski velikani Zrinski i Frankopan položili glave na panj. Bit će za to još prilike, bit će valjda još ovakvih koncertnih vikenda...
