„Gore“, postalo je uobičajeni sleng među ekipom u državnoj upravi i srodnim djelatnostima, za taj od Zagreba bar 1400 km sjeverozapadno udaljeni glavni grad neobično podijeljene kraljevine Belgije, ali i glavni grad neobično ujedinjene Europe. Dok sam nadlijetao gusto naseljene dijelove Njemačke, osjećao sam ovo putovanje kao nešto što mi je već poznato, pa uostalom, kada četvrti put stižete u neki grad, ma kako dalek i/ili velik bio, već vam mora sve to biti poznato i očekivano. Nakon godinu dana eto me ponovo na ulicama Bruxellesa, u njegovim uredima i dvoranama za sastanke, pred institucijama i ljudima Europske Unije, te udaljene i mistične tvorevine kojoj svi težimo. I ponovno me fascinira ta užurbanost, ta poslovnost, ta nabrijanost. Ali i mijena, prolaznost. Takav je delegatski život, svi smo tamo na neko određeno vrijeme. Neki tri dana, neki šest mjeseci, neki više godina. Privremeno, to je ključna riječ. Svi sa nekim zadatkom, nekom misijom, nekim ciljem, različito je trajanje, različit je stupanj odgovornosti. Zajednička je privremenost. U kvartu kojim dominira glomazno zdanje Europske komisije poznato i kao Centre Charlemagne može se vidjeti gomile delegata odasvud kako vuku svoje torbe sa stvarima na kotačima za sobom, spremni po obavljenom sastanku odjuriti prema aerodromu i odletjeti natrag u svoju zemlju. Letova za Zagreb više nije bilo u četvrtak navečer, srećom, pa sam imao prviliegiju prespavati još jednu noć i tek u petak odletjeti doma.
Kako sam bio „gore“ već četvrti put u zadnjih nešto ipak manje od dvije godine, već imam neke svoje rutine i navike. Svoj hotel, svoje birtije, svoje rute kretanja. Nije baš da se osjećam domaćim, ali više nisam ni toliki stranac, u tom gradu gdje je malo tko domaći. Ovoga puta sam čak imao ulogu vodiča, kolegi sa Malte koji je prvi puta na takvom sastanku, a slučajno se našao u istom hotelu kao i ja. Maltežani su zanimljivi ljudi, žive na otoku između Evrope i Afrike, iako dugo britanska kolonija, nitko ih nije uspio pokoriti u pravom smislu riječi kroz duga stoljeća i uspjevali su otjerati sve osvajače naposlijetku. Tvrdoću maltežana osjetila je grupica hrvatskih navijača pred koju godinu, kad su proveli noć u malteškim zatvorima. Tako smo se na ručku u pauzi sastanka našli englez, maltežanin i ja. Čovjek bi rekao, različiti ljudi, različite civilizacije, iz različitih krajeva Evrope. Ali ipak, razlike su manje nego što se čini, jer ljudi su u pricipi svuda slični, imaju slične probleme i vode slične živote. Istina je, kako smo mi stručnjaci za pravo okoliša vrlo rijetke svojte, kada nas se više nađe na jednom mjestu, teme su neizbježno vezane uz posao, kako na sastanku tako i izvan njega.
Stvarno, ne mogu reći da mi je bilo dosadno, osim brojnih poslovnih obaveza, bilo je tu i društvenog života, više nego inače. Prvi puta imao sam priliku vidjeti kako prosječni belgijanci (flamanci) žive. Bijah pozvan kod prijatelja na večeru na Heysel, daleki rezidencijalni kvart poznat po stadionu Roi Baduoin, i jednoj tragičnoj nesreći iz osamdesetih. Malo je tjeskobno putovati tako daleko metroom, u dijelove grada u kojima ne znate što vas čeka. Heysel je rezidencijalni kvart u kojem su sve kuće slične, katnice od crvene cigle ili manje više bezlične stambene zgrade. Navodno u jednom takvom sličnom kvartu u Utrechtu u obližnjoj Nizozemskoj svoje duge dane glazbene smrti provodi Johnny Štulić. Na Heyselu u 20h u četvrtak doslovno nema ni psa, zapravo, poneki šetač sa psom jedini su ljudi na koje možete slučajno naletiti. Ako ste se izgubili (kao što se meni dogodilo) skoro doslovno nemate koga pitati za put. Inače, prosječni belgijanci (flamanci) jedu jednostavnu i ne pretjerano ukusnu hranu, a kao specifičnost ističe se nešto što se zove chicon, neka gorkasta kombinacija lukovice i salate. Dobro je ako volite gorko, tako da nama odraslima na radiču ipak odgovara.
Dobro je imati prijatelja u tom gradu užurbane privremenosti, dobro je imati nekoga tko razumije vaše probleme i potrebe, nekoga tko govori vašim jezikom i razumije odakle dolazite. U mom slučaju to je bila
Valisa Mei. Njoj mogu zahvaliti što sam se gore osjećao više „doma“ nego do sada, kad su moja slobodna vremena bila ispunjena mnogim solo brijanjima po birtijama. Svjestan sam činjenice da je i Valis također privremena stanovnica toga grada privremenih stanovnika, i da već slijedeći put kada (i ako) dođem nje vrlo vjerovatno više neće biti tamo. Vratiti će se doma, nakon što odradi posao, kao što se svi vraćamo, makoliko dugo bili...
I tako se nakon tih par dana vratih u hladnjikavi Zagreb, ojačan novim iskustvima, spoznajama, povećanog znanja u svakom slučaju. Ovakva putovanja puno znače, osobito ako se većinu godine osjećate potcijenjeni ili tretirani kao govno, barem nekoliko dana imate priliku biti zadovoljni sa samim sobom. Barem neko vrijeme možete vjerovati da ono što radite zaista ima smisla i da nešto znači. S napunjenim baterijama samopouzdanja i entuzijazma vraćam se u svoju svakodnevicu, svjestan da bi ih ona mogla brzo isprazniti. Zato je svakom aparatčiku vrlo zdravo povremeno odlaziti „gore“, da vidi kako se „gore“ radi i pojača si entuzijazam. I naravno, da se vrati, jer većina je „gore“ ionako samo privremeno.
