Fascinira zapravo, taj grad. Jednostavno ne možete ostati ravnodušni kada ulazite u Beograd. Možda je to ta blizina urbane cjeline, koja slijedi nakon puno kilometara vožnje po hrvatskoj provinciji, istoku Hrvatske koji vas uzima već negdje nakon Novske. Simptomatično je, a sasvim slučajno, zaustavismo se prije granice na istoj pumpi kao i prije godinu dana. Sredanci, negdje nakon Slavonskog Broda, a prije Županje. Ne treba ti puno da na tom starinskom odmorištu skužiš kako nisi u Zagrebu i nisi u urbanoj okolini, ovdje ljudi drugačije rezoniraju. Praćeni kišom brzo prođosmo granicu, i za tili čas se nađeš sa hrpom prastarih vozila na cesti, od kamiona do „jugića“. Nevjerovatno je što se sve može naći u prometu u Srbiji, od pravih „oldtimera“, skoro pa muzejskih primjeraka automobila, do smeća koje samo može na odlagalište. Nagleda se čovjek svega, pa i cigića na nevjerovatnim prometalima, poznatih iz nekih forvarduša. Opet, sve je više i novijih pa i luksuznijih auta, a osobito me dojmio Dodgeov salon gdje se može nabaviti europska inačica američkih uličnih monstruma.
Ulazak u Beograd može impresionirati, taj sve agresivniji promet, te zgradurine Novog Beograda, Beogradska Arena, legendarni Sava Centar i svi koncerti tamo održani (i svi kongresi CK SKJ, uključujući legendarni XIV.). Beogradski promet je priča za sebe, nije za one tankih živaca, a ni one nedovoljno iskusne i nedovoljno odlučne. Čak i najbolji među nama se znaju zajebati, posebice na složenim prometnim petljama kao što je ona poznata i kao Autokomanda. Posebna je prometna avantura proći trg Slavija, osobito u doba dana kad je gužva u prometu, a to je skoro svako doba. Kružni tok u kojem se siječe barem 6 ulica, bez iscrtanih linija, u kojem osim automobila sudjeluju i autobusi, trolejbusi i tramvaji. Frustrirajuće, kao da polažeš vozački. Srećom, dobra stvar kod Beograda, njegov svojevrsni trademark, su jeftini taksiji. Za sitnu lovu te dovede gdje treba, a lako ih je zahaltati jer se voze posvuda. Meni je osobito simpatična neka taksi firma koja fura crvene „Stojadine“. Pješačke rute su uvijek zahtjevne, u ovom gradu je sve veliko. Razdaljine su velike, avenije su široke, zgrade često monumantalne. Impresionira, sve je veliko. Ulica koje bi se u Zagrebu mogle smatrati velikima ima bar pet puta više nego u Zagrebu.
S obzirom na srpske navike hranjenja, da živim u Beogradu vrlo skoro bih ima 130 kg i bio bih pijanac. Hrana u Srbiji je odlična, kad se nađe dobra restauracija, podere se i poneka rakijica, pa se jede obično mesina s prilozima i sve to dobro začinjeno, uz sveprisutan kajmak .Kako se putuje po gradu taksijima, nema potrebe za vožnjom, može se neopterećeno piti. I to se i čini, i eto puta u alkoholizam. No, da se vratimo hrani. Moje preporuke u svakom slučaju biti će restauracija „Olja“ na Košutnjaku, šumovitom dijelu grada na kojem je svojevremeno srpski političar Ivan Stambolić otrčao svoj posljednji jogging (našli su neke njegove dijelove nakon par mjeseci) gdje sam imao čast jesti za „dž“(tako se u Begešu kaže jesti za džaba) zahvaljujući Aleksandru, koncertnom promotoru iz SKC u društvu momaka iz španjolskog benda
Tokyo sex destruction. Preporuka je i autentični srpski fast food na Vračaru znakovitog imena „Čobanov odmor“, čiju bi franšizu rado otvorio i u Zagrebu.
Kao što sam pisao još prije skoro godinu dana, noćni život Beograda vas uzme. To je grad u kojem se non stop nešto događa, ulice su stalno pune ljudi, čak i u gluho doba noći na ulicama ima nekoga. Nalazim ovdje potrebnim ukazati na činjenicu da nisam bio na globalno poznatim splavovima, i nisam okusio tu Sodomu i Gomoru. Posebno je zadovoljstvo zato posjetiti SKC- studentski kulturni centar, legendarni prostor iz kojega je kretao beogradski segment novog vala u sada već davna vremena. Svima je iz filmova poznata dvorana sa klasicističkim stupovima, stvarno odličan interijer za koncerte. Te večeri su nastupali Buldožer, di češ smješnijeg apsurda nego gledati slovenski bend koji pjeva na hrvatskom u Srbiji. Osim SKC-a, našao sam se u klubu neobična imena „Šipražje“ smještenom u podrumu neke zgrade u Golsvordijevoj ulici. Inače, zanimljiva imena za ugostiteljske objekte su uobičajena, tako da sam zapamtio restaurante „Zaplet“ i „Pokušaj“, uz već spomenuti „Čobanov odmor“. Noćni klub u stambenoj zgradi u podrumu, kao „Šipražje“, nisam siguran da bi u Zagrebu tako što bilo moguće. Ali u Beogradu je moguće. Taj stupanj nereda i anarhije koji vlada u tom gradu, nešto je s čime nije lako živjeti.
Život u Beogradu sve je skuplji, a ja iskreno sumnjam da plaće prosječnih srba rastu i upola tako brzo kao što rastu beogradske cijene. S obzirom na stupanj anarhije koji vlada društvom u Beogradu (o ostatku Srbije ne želim ni razmišljati, tamo vjerovatno još nije stiglo 21. stoljeće) imam osjećaj da je svakodenvica zapravo neprestana borba za goli život, za opstanak. Toliko ljudi, takvo onečišćenje, opći dojam da nitko ne poštuje nikakva pravila, sve to čini život u Beogradu zapravo vrlo nekvalitetnim. I djeluje fascinantno taj osjećaj slobode, zna impresionirati sva ta vreva koja se događa, zaista je grad koji će vas općiniti. Ali samo nakratko. Ne bih mogao živjeti tamo, osobito ne na duže. Dobro je primjetio jedan od mojih suputnika, nakon tri dana Beograda se čovjek zasiti, bude mu dosta tog kaosa. Zagreb, unatoč svoj svojoj konzervativnosti, i povremenoj hladnoći, svom stavu pozerske metropole, ipak je grad u kojem je ugodno živjeti. I zato mi se Zagreb čini tako dobrim mjestom za život, kad se vratim iz tako nečega kao što je Beograd. Tek tad shvatim koliko nam je zapravo dobro.
Dobro je otići tamo, ali je još bolje vratiti se. Ondje je akcija i zajebancija, ali život je tu. Ono što je u životu važno je ovdje. Zato je zaista dobro vratiti se.
