aparatczykovi zapisi

Bio mi je, doduše, neki drugi post u glavi, i nije isključeno da ću ga i napisati, ali dojam mi je još svjež, a kad te puca neki takav dojam onda ga treba i ispucati, pa kakav god bio. Tome služi blog, između ostalog.
Kad bolje razmislim, nije trebalo gledati tekme hrvatske repke na ovom Europskom prvenstvu. Možemo se pitati, zar se uopće nešto očekivalo? Normalno, uvijek nešto očekuješ, nadaš se, a ipak je uzalud. Pratiti košaricu u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina uzaludan je trud. Čini mi se da je većina ekipe od toga odustala, jedino poneki entuzijasti ostaju. S obzirom na rezultate repke, nije nikakvo čudo. Teče već dvanaesta godina sranja i neuspjeha, pa je tako bilo i na ovom Eurobasketu. Osobito danas, protiv Litve. Mislim, općenito, vaditi se iz serije neuspjeha protiv najkošarkaškije nacije na svijetu nije baš pametno, pa je bilo razumno očekivati neuspjeh. I neuspjeh se dogodio. I to je mislim treća ili četvrta izgubljena utkamica u nizu, a u samom četvrtfinalu se Hrvatska našla nekom slučajnošću. Nekako su se poklopili rezultati i nađoše se hrvatine tamo gdje im očigledno nije bilo mjesto. Dobro, pobijedili su u šok utakmici svjetske prvake Španjolsku, vratili im za od prije dvije godine, i time pobudili neku nadu. Nada, poznato je, umire zadnja, ali je i kurva. Onda su zaredali porazi. I sve su to bile knap tekme, sa Rusima, sa Grcima, pa i ova s Litvom (Izrael bih preskočio). I prema našim komentatorima, a i samom Jasketu Repeši, naši momci odigrali su stvarno dobre utakmice, jako su kvalitetno odigrali, pokazali da se mogu nositi sa najboljima i igrati velike utakmice, da ovo, da ono, pa nisu imali sreće, pa neke sudačke odluke (uvijek je to, vidi par postova prije), pa da je ona lopta ušla.
Narodski rečeno: Šta koji kurac!?!?!
Košarka se igra na pobjede, a ne na dobre, kvalitetno odigrane tekme koje se ipak iz nekog metafizičkog razloga izgubi. A ti luzeri sposobni su svaku tekmu izgubiti u završnici, kako god dobro igrali. I to nije od jučer, niti od ovog Eura, pa ni od ove momčadi. To traje već dugi niz godina, i postaje svojevrsni hrvatski trade mark, luzera u završnici. Tako igraju samo momčadi bez karaktera za koje igraju tipovi bez penisa.
Uvijek si obećajem, da je to zadnji put da gledam hrvatsku košarkašku repku. Pa ipak, je ponovno gledam. Mazohizam, valjda se to tako zove.