aparatczykovi zapisi

Što ja radim sada, nakon svega kroz što sam prolazio zadnjih par mjeseci i svih napora koje sam uložio.
Odgovor je jednostavan. Ništa posebno! Vratio sam se svom životu kakav je bio i prije. Vratio se već slijedećeg dana na posao, u ured u potkrovlju u kojem ne funkcionira klima uređaj. I ništa se promijenilo nije, ako netko slučajno pita jesu li mi dali veću plaću. To ipak nisam niti očekivao. Ronin se pitao da li već brodim Jadranom, a odgovor na to pitanje je ne (zasad, ali valjda će preći u da za neko vrijeme). Ono čime se bavim je privikavanje na civilni život, poput zatvorenika koji je izašao s robije (iako, moji zadnji mjeseci nisu bili robija, dapače, bili su baš suprotno od toga). Mislio sam da ću imati puno slobodnog vremena, ali sad mi se čini da to ipak neće biti tako.
Život se vratio u neku kolotečinu, ublaženu sporošću koja proizlazi iz vreline srpanjskog zraka.. Kolotečinu, na neki način ipak drugačiju od one prije ove kratke faze života. Ne mogu reči na koji način drugačiju, ali ipak drugačiju.... Život teče dalje...
Život ne teče dalje za neke od hrvatskih intelektualaca. Kao kratkotrajni student opće lingvistike, s žalošču sam primio vijest da je relativno mlad umro legendarni hrvatski lingvist dr. Dubravko Škiljan. Reklo bi se da se u Hrvatskoj događa pomor vrhunskih intelektualaca. Ionako ih ima prilično malo, a sad će ih biti još manje. Tužno, vrhunskih intelektualaca sve manje, jer umiru prirodnom smrću, a mediokriteta i nekakvih debila nam ne nedostaje... Eh...

U sedamdesetinekoj napustio nas je dr. Ante Peterlić.
Čudi me da nema više napisa i više posveta na blogovima ovom neupitno velikom čovjeku, koji nas je puno naučio o filmu. Mnogo toga što o filmu znam, dugujem upravo njemu. Ne, nije nas naučio da zavolimo filmove, to nije bio njegov zadatak, to su uradili Ford, Hawks, Hill, Lucas i Spielberg (da spomenem samo neke). Naučio nas je kako da gledamo fine detalje u nastanku filma. Naučio nas je da vidimo dubinu, da osjetimo delikatne razlike, da znamo razlikovati krupni plan, srednji plan, total i detalj. Naučili smo puno iz njegovih emisija i njegovih knjiga. Ipak, njegov najveći projekt, Filmska enciklopedija, must have je za svakoga. Istina, odavno zaslužuje redakciju i obnovu, jer se zbog velike količine novih informacija čini zastarjelom, ali unatoč tome, biblija je to za svakog pravog hrvatskog filmofila.
Velik je to čovjek bio, Ante Peterlić.

Taj deseti sedmi pamtit ću cijeli život. Kako svesti četri mjeseca na četiri sata, kako skupiti svu svoju energiju i izdržati ta teška četiri sata? A uspjelo mi je to u tom danu koji je prošao. Svo to uloženo vrijeme, sve što riskiraš, svaka žrtva koju moraš podnijeti, sve to dolazi na vidjelo u ta četiri sata. Kad pomisliš, koliko vremena, koliko posla, koliko problema, kad cijelo svoje vrijeme podrediš jednom konkretnom cilju, i onda ga ostvariš... Ostaje li tada praznina? „Toliko si dugo u mom životu da se ne sjećam ničega drugoga.“ već jednom su citirane riječi poručnice Ellen Ripley, u „Alienu 3“. Ne mogu to reči, sjećam se ja štošta drugoga iz života. Ali znam da se moram vratiti, vratiti u onaj „civilni“, uobičajeni život. Vratiti se na posao, među ljude koje sam opisivao prije nekoliko postova.
Ne tajim, zapravo mi je bilo pravo zadovoljstvo vratiti se u NSB, ovih par mjeseci tamo sam izuzetno uživao. Biti okružen svim tim mladim i lijepim ženama, svim mladim ljudima punim perspektive i nade, ljudima koji se kreću prema nekom cilju. Lako je ufurati se u takav život, zato razumijem vječite studente, koji na taj način pokušavaju odgoditi sve one pizdarije i odgovornosti koje nosi život odraslih. Mnogo dobroga mi je ovo razdoblje donijelo, čak i neke stvari koje i nisam očekivao. Priča je sada gotova što se toga tiče, zapravo sam u NSB odigrao svojevrsnu povratničku polusezonu, kako otprilike možemo percipirati učenje za pravosudni (jer ipak je dio nekakve profesionalne izgradnje). Sada ću ipak „okačiti kopačke o klin“, a mogu i „umiroviti“ moj stol.
Osim hrpe novih ljudi koju sam susreo i upoznao, posebno mjesto zauzima „ekipa za pravosudni“, manje ili više ad hoc skupljena grupa ljudi koji su se u otprilike isto vrijeme susreli sa istim zadatkom. Bez njihove pomoći i solidarnosti, sve ovo bi bilo teže. Treba izaći u susret i pomoći svakome tko se odvaži na pothvat polaganja pravosudnog. A bogami je pothvat, i nije ni lako ni jednostavno, istina, nije niti teško, ali je naporno i neizmjerno stresno. In fact, toliko naporno da ovaj bijedni post zgotovljujem tri dana, ali uvijek zaspim pred kompjuterom, jer se nikako ne mogu odmoriti. Napor, za duh i za tijelo, ali i jedno jedinstveno i predivno intelektualno iskustvo. Svim kolegama mogu preporučiti da ako imaju snage odvoje vremena za to, jer je nevjerovatan osjećaj zadovoljstva kad se to riješi. Jedno putovanje dovršeno, jedan cilj ostvaren, puni krug zaokružen.
Zanimljivo je da je toga desetog sedmog bio i prijemni ispit na pravnom faksu. Toga desetog sedmog netko je započinjao svoju pravnu naobrazbu, istoga dana netko je i završavao svoju pravnu naobrazbu.
Na kraju, hvala svima koji su mi u ovim mjesecima pružali podršku i vjerovali u mene ponekad i više nego što sam vjerovao u samog sebe. Ovaj rezultat posvećujem svima koji su mu se radovali zajedno samnom, ili bi mu se radovali da su s nama.