Sjetio sam se jedne priče, jednog maila od prije nekoliko godina. Poslala mi ga je jedna djevojka, koju sam uzgred rečeno upoznao preko
Iskrice, a radi se o osobi koja vjerovatno prati ovaj blog. Subject maila bio je "Evo jednog zanimljivog etnologa". Radilo se o njenom kolegi etnologu koji je eto ostao bez posla u Matici Hrvatskoj i tražio je neki stalni posao. Kao cijenjenom članu Hrvatskog etnološkog društva kolege su mu željeli pomoći i distribuirali su njegov životopis mailom okolo. Svjestan da ne mogu nikako pomoći jednom etnologu, počeo sam iz čiste radoznalosti čitati taj CV. Nisam puno obraćao pažnju na ime i osobne podatke. U samom
curriculumu bilo je puno manje više uobičajenih stvari za jednog intelektualca, kao što su magisterij iz etnologije, glazbena škola iz violine, jedino su me posebno dojmila dva semestra filmske umjetnosti kod Peterlića, koje sam i sam oduvijek želio odslušati. Bilo je tu mnogo novinarskog rada i stručnih tekstova. Međutim, tek kad sam došao do stavke o samostalnoj glazbenoj karijeri skužio sam o kome se radi, jer autor CV-a bio je i autor mnogih skladbi koje svi dobro znamo, i osnivač grupe Animatori.
Tako se meni u kompu našao životopis etnologa bez posla, a zapravo vrlo angažiranog umjetnika Kreše Blaževića.
Krešo je prije neki dan zauvijek napustio ovaj svijet. Iza njega ostale su mnoge dobre pjesme koje rado pjevušimo osobito u ljetno doba kada su dani dugi a suknje kratke, i nema ništa ugodnije od dugog i ležernog poslijepodneva u gradu.
Sunce nas zove da priđemo bliže, anđeli nas zovu da im skinemo krila, zato ne treba ti valjani razlog, zato ne treba ni filozofije....
Nema smisla spominjati sve te pjesme, svi ih dobro znamo. Sve što bih mogao spomenuti je 7 albuma s Animatorima, jedna kompilacija, jedan solo album. Znate li da je objavio i 4 knjige? Napisao je i prvu rock- autobiografiju u nas, znakovita naslova "Ostat ću mlad". I ostao je mlad, 49 nije starost, nisu još pravo ni srednje godine. I mi čemo uz njegove pjesme ostajati mladi.
Iako posjedujem njegov životopis, ne pada mi na pamet da ga objavljujem na blogu. Ipak se radi o jednom vrlo osobnom dokumentu, koji se samo igrom slučaja našao kod mene.
Kao što sam već naglašavao, mrski su mi obituariji, pa sam radije pokušao sročiti neku priču. Ovim tekstom pridružujem se drugovima po blogu koji su također odali počast ovom premalo cijenjenom, ali ipak velikom glazbeniku i autoru.
