aparatczykovi zapisi

Dva su tjedna prošla. Prolaze ovi dani povratka učenju, povratka nacionalnoj, povratka studenstskom životu, povratka u život koji odavno nije više onaj koji ja živim. I sve to u vremenu nakon 16,30. Već neko vrijeme pokušavam pisati smislene stvari na ovaj blog, zanimljive priče, komentare i kritike društva, svoje doživljaje ma kakvi bili, koje pokušavam prikazati kao zanimljive. Imam dara za interpretaciju, kažu neki od Vas koji me redovito čitate. Nisam mislio da će mi blog ponovno poslužiti za neko ispucavanje, pa eto upravo sada mi služi tome. Trebam neko ispucavanje. Sve ovo me izluđuje, ovaj pritisak koji sam si sam nametnuo. Namjera za ostvarivanje cilja, potreba za rezultatom. A ne ide, pokušavam, ne ide. Pokušavam uhvatiti neki kontinuitet, tražim metodu. Trudim se, imam volju, cilj. Ne ide. Ne mogu se ufurati, rezultat izostaje.
Imam osjećaj kao da orem more! Kao da potežem plugom kroz svoje znanje, a sve ostaje isto, nikakva brazda ne ostaje. Nema traga. Toliko vremena, toliko uzaludnog rada, a ne osjetim rezultat. Osjećam se poput sportaša, koji nikako ne može zabiti gol ili što već, i čeka da mu se „otvori špina“.
Svjestan sam žrtve koju moram podnijeti, znam da je potrebno izolirati se koliko mogu , odreći se nekih stvari da bi se usmjerila energija na učenje. Želio bih živjeti, a imam osjećaj da život prolazi pokraj mene, da ljudi žive, rade, napreduju, zajebavaju se. Dotle sam ja osuđen na knjigu, zajedno sa još nekoliko likova na istom cilju, i naravno gomilom studentarije koja je ipak u drugom filmu. Imam osjećaj da slabo napredujem, da se umjesto znanja akumulira samo gomila frustracija i anksioznosti. Nervoza raste. Najradije iskočiti oz kože. Čekam da me krene. Pokušavam i želim postići taj stupanj duševnog mira koji mi treba da se konačno usredotočim na ono što mi je cilj i približim se konačnoj realizaciji. Ali do tog mira stvarno treba proči kroz pustinju. Kao da sam na kušnji, hoću li izdržati, ili se slomiti. Znam da je teško, kako se motivirati? Gdje nestade znam, hoću, mogu? Sve se svodi na moram, moram, moram! Znam da moram zagristi, istrgati se, zgaziti se radom da bi bilo rezultata. Činjenica da su mnogi ovo prošli prije mene me uopće mi nije utjeha, niti mi je posebna motivacija. Svako svoju muku proživljava na svoj način, svako nosi svoj križ onako kako mu se čini najprihvatljivijim. Ja još nisam siguran nosim li križ, ili guram stijenu uz brdo, ili zapravo i jedno i drugo.
Ne znam više što bih napisao u ovom izljevu vlastitog jada, već je kasno i hvata me san koji mi toliko fali. Eh,da. Uza sve te prekrasne mlade ženskinje tamo u NSB, koje mi dodatno odvlače pažnju dok ja maštam o mnogima od njih. Možda bi mi dobro došla jedna dobrovoljna kastracija?
Ovaj blog je na najboljem putu da se pretvori u svojevrsni dnevnik muka i frustracija jednog učenja za pravosudni.
Idemo dalje!!