Eto, i mene zapala forvarduša koja obilazi mnoge blogere. I to sa tri strane, uvališe me
Missey ,
Sarli, a bogami i svemirski kapetan
Jet Manga. Mogu reći: hvala, počašćen sam što vas zanima što imam za reći o samome sebi, iako već samim ovim blogom kazujem mnogo toga.
Mnogo ljudi koji ovo čitaju poznaju me i osobno, i o meni samome mnogo znaju, tako da je ocjena ove forvarduše njihov posebni zadatak:
1. U davna vremena srednje škole sam imao desničarske stavove. Bilo je to ratno doba, a ja ionako nisam još imao pravo glasa. Smiješno mi je sad to priznati, ali bio sam za HSP i Dobroslava Paragu, brijao na Juru i Bobana (čak imao poster na vratima sobe), smatrao da su Glavaš i Merčep OK. Danas, kao što je poznato, sam izrazit ljevičar. Nisam razočarani desničar, nego sam jednostavno s vremenom promijenio stavove. Nazovite me nedosljednim, ali smatram da svatko može u životu i promijeniti mišljenje. Bilo je to takvo vrijeme, pa te neke stvari lako ponesu.
2. Zapravo volim svoj posao, iako se iz bloga može doimati drugačije. Ne volim instituciju za koju radim, ali volim posao koji radim i smatram ga zaista korisnim kako za društvo tako i za razvoj vlastite stručne osobnosti. Kada sam ga počeo raditi prije kakvih tri i nešto godine, znao sam zašto dolazim tamo i koji su mi ciljevi. Cilj je bio baviti se nečim novim, nečim drugačijim, otkrivati nova, malo poznata područja u pravu. Danas smatram da sam donekle u tome uspio, stvarno se bavim nečime novim i malo poznatim u nas, bio mi je to izazov i prilika za afirmaciju. Iako smatram da sam se u tome afirmirao, još uvijek mi se čini da mi fali znanja da bi to mogao kapitalizirati i pretvoriti u novac. Još nije vrijeme za to.
3. Ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. Zapravo, tako što mi se doima previše filmski, nerealno. Ja sam u tim stvarima ponešto spor, treba mi vremena da se zalaufam. Zapravo sam u svim stvarima malkice spor. Ali sam zato temeljit. Tako i u ljubavi, spor, ali temeljit i predan. Vjerujem da ono što krene poput eksplozije, brzo izgori i raspline se, jer i nije predviđeno da traje. Ono što bi trebalo trajati treba polako i strpljivo graditi. Vjerujem da imam strpljenja, međutim nema ga uvijek i druga strana.
4. Moj obiteljski život sada, skoro pa godinu dana od smrti moje majke, i dalje postoji. Znam ponekad reći da živim s cimerom, koji ima šezdesetčetiri godine i uzgred rečeno otac mi je. Istina je da nema više one kohezije koja je postojala dok je mama bila živa, i da nam životi teku paralelno, svako ima svoj (što je dobro, za mene, a i za njega). Makar mi se više ne petlja u život, ipak je to i dalje moj stari, uvijek spreman intervenirati ako zatreba. Tako da obitelj i dalje postoji, samo što nešto drugačije funkcionira.
5. Vjerujem da se sve stvari događaju s nekim razlogom. Taj razlog nam je obično teško skužiti na prvu loptu, a ponekad su potrebne i godine da bi skužili zašto se nešto dogodilo, a ponekad će to ostati i izvan domašaja naše spoznaje. Zato ne žalim ni za čime u životu, nikakvim propuštenim prilikama, niti onome što sam očekivao da će biti a nije se dogodilo. Vjerovatno postoji razlog zašto sam neku priliku propustio, i zašto se nešto nije dogodilo a trebalo je. Prva rečenica pod točkom 5. na neki način sažima moj odnos prema vjeri.
I prije nego što misliš napišeš ih svih pet. Iako toga ima još za reči, bilo je teže za napisati nego što sam očekivao. Ali bilo je osobno, i iskreno, koliko god je to moguće....
Sad kad sam ja to riješio, štafetnu (paštetnu) palicu preuzimaju:
Koivula
Ronin
Annabeth
Pklat
Jako čudna
I nema vrdanja, ima da se napiše....
