Carlito's way
Koristim neki break na poslu da malo pišem, ovako, kratke postove, možda blic postove.
Prije neku večer sam ponovo pogledao na HRT-u jedan od mojih omiljenih filmova "Carlito's way" Briana de Palme. Prije nekog vremena na Ribinom blogu se u komentarima pojavila tema o emocionalnim trenucima u filmovima, a kraj Karlitova načina je definitivno jedan od emocionalnijih koje znam. Općenito, mislim, film je klasik novijeg doba, to kužim sada kad ga percipiram sa odmakom od 13 godina od kada je snimljen i 11 od kada sam ga prvi puta gledao. Brian de Palma, pravi filmski manirist, neumornog stila u režiji, vladar scena sa puno statista, sjetite se scena u klubovima tijekom filma. Kako baš ne stignem pisati kad želim, film me na žalost ne pere kako me je prao u četvrtak navečer kad sam ga gledao, ali ipak moram mu posvetiti post. Mnogi će se možda zavarati misleći da je tema filma gangsterska, mislim da je samo okružje gangstersko, ali tema je ipak želja za normalnim životom. Priča je to zapravo o ispravnom i ispravljenom čovjeku u svijetu kriminala, koji se po izlasku iz zatvora (koji je odslužio jer nije cinkao partnera) pokušava izvući iz tog svijeta. Međutim, ne može se tek tako van, i taj svijet te naposlijetku utopi. Ne znam što me više fascinira u ovom filmu, sumanuti režisjki stil de Palme, briljantne glumačke izvedbe Ala Pacina i Seana Penna, odličan scenarij, ili neobičan kolorit i prikaz sedamdesetih, praćen dobrim izborom glazbe.
Kraj je zaista dirljiv, najavljen uokvirenom kompozicijom na početku, i Pacinov off, i u pozadini svira "You are so beautifull to me", ma suze same krenu. Jedan od najboljih filmova devedesetih, neprijeporno, zasluženi klasik. Ma što tko mislio o tome.
Što se najboljih filmova devedestih tiče, bio je ovaj vikend i "LA confidential", ali nisam ga uspio pogledati.
|
