Zanimljivi petak
Postoji onaj dan nakon četvrtka a prije subote koji se zove petak. Siniša Švec ga na stojedinici zove i službenim početkom vikenda, neki za taj dan kažu i da je neslužbeni praznik u službeničkom svijetu. Meni ovaj petak baš i nije bio praznik, sve to se odvijalo na poslu imalo je prizvuk dramatičnosti, a potrajalo je do sat vremena nakon kraja radnog vremena. Šoram prekovremene, reklo bi se, ionako se neće platiti, jer službeni je stav da onaj tko ne obavi svoje zadatke do 16,30 ionak ne zaslužuje da mu se plati, drugo je neposredna naredba nadređenog da se ostane. Ali kad je taj radni dan završio uputih se na Documaniju.
Svima koji ovo čitaju toplo preporučam da se zalete na Documaniu, ekipe uopće nema a filmovi su fakat odlični. Jučer je bio dokumentarac u produkciji MTVa zanimljivog hrvatskog prevoda «Smrtolopt». Naime, radi se o rugbyu kojeg igraju teški invalidi u kolicima. Zvuči ludo, ali tako je. Zanimljiva i topla priča o ljudima koje je život okrutno zajebao i učinio ih zarobljenicima vlastitih tijela, bacivši ih u invalidska kolica, otežavši im životne potrebe. Ali oni, umjesto da se prepuste sažaljenju i oplakuju svoju zlu sudbu, kreću u bavljenje krajnje brutalnim sportom. Ima tu i autoironije, u rugbyu je cilj napraviti touchdown s loptom, znači uči tijelom u protivničko polje i položiti loptu. Teško i kada vam svi dijelovi tijela funkcioniraju, a ovako gotovo suludo. Zato su izradili posebna invalidska kolica poput vozila iz Mad Maxa i suludim treningom tjelesne funkcije koje su im ostale doveli do krajnjeg savršenstva. A bodovi za touchdown se računaju po stupnju invalidnosti igrača, pošteno.
Tužne ljudske sudbine, teške bolesti i bizarne nesreće, ali i nepokolebljivi duh. Posebno priča, sportska i životna, najlegendarnijeg igrača Joea Soaresa, koji je godinama bio vođa reprezentacije, a kada su ga otpirili zbog starosti, raspizdio se i otišao za trenera kanadske repke, s glavnim cljem razbiti dominaciju svog rodnog SAD-a u tom sportu. Inače, u konačnom obračunu na paraolimpijadi u Ateni kanađani su bili drugi, ameri treći, a sve ih je sjebao Novi Zeland. Njihov obračun je strašan, rijetko viđena sportska strast, kao NBA i sovjeti davno, Senna i Prost, Engleska i Argentina. Autori filma su uspjeli u tome da te čvrste momke u još čvrščim kolicima ne promatrate kao invalide, nego kao sportaše. Čak i veće sportaše od samoljubivih profesionalaca koje motivira samo ugovor i novac. Njihova je ljubav prema sportu iskrena, njihova strast neopisiva, oni zaista izgraju i bore se za pobjedu, a ne za vlastitu promociju i sponzorski novac. Kompenzacija ili nešto drugo, motivacija je da se ide do kraja. A nakon svega u svakodnevni život i svakodnevne teškoće. I ne treba ih sažaljevati, to bi im se najmanje dopalo, već težiti njihovoj snazi duha u svemu što radimo.
Navečer se išlo van. Nakon dugo vremena išlo se u Močvaru s ekipom iz kvarta. Bila je večer Beatlesa i Stonesa, i stvarno mi je bilo dobro. S samo dve i pol pive i jednim jointom pogonskog goriva ne bi se moglo reči da sam se razbio. Ali setlist je bio odličan: hrpa Beatlesa i Stonesa, ipak je njihova večer, pa je bilo Pixiesa (Debaser, Where is my mind), Clasha (Should i stay or should i go, London calling), Franz Ferdinand (You're so lcky, Take me out), White stripes(Seven nation army, White orchid), Violent femmes( Blister in the sun), Ramones (Sheena is a punk rocker, Pet cematary), pa Blondie, REM, ma muzika po mom ukusu. Malo se izludiraš da bi izbacio stres iz sebe. I baš mi je dobro došlo, ne razumijem ljude koji nakon ovakvoga radnoga tjedna radije ostaju doma spavati i debljati se, mislim da je bolje kontrolirano zaružiti. Održivo ruženje, brijačina budućnosti.
|
