Pogled u box 3
Pogled u box 3 znači da sam uspio savladati depru u toj mjeri da mi se barem vrti po glavi neka stvar. U ovom slučaju to je "Race for the prize" Flaming lipsa, inače jednog od najdepresivnijih bendova ikada.
Mislim, Smithsi su bili depresivni, i Morissey isto, imali su problema sa sobom, teško se nosili sa životom, ali su barem otvoreno govorili o tome u svojim pjesmama. Flaming lipsi su toliko introvertirani i gotovo autistični da ne samo što imaju problema već im i percepcija svijeta ne funkcionira. Ali zato se izražavaju tugaljivom atmosferom.
Danas sam posjećivao drugi par s malom bebom u mjesec dana (dobro, možda malo više ali ipak u ovom razdoblju). Mislim, guba mi je što se ja jako brzo skompam sa djecom svojih frendova (ne zato što su to djeca mojih frendova pa kako s njima tako i sa njihovim potomstvom, pa ne družim se s njihovim genima nego s njihovim osobama), zapravo ja dobro komuniciram sa svom malom djecom, valjda sam im zabavan kad radim face, a oni jedini ne muljaju u tome, ili sam zapravo toliko djetinjast da se kužimo odmah. Možda sam trebao biti teta u vrtiću, da ne spominjem ono kultno nepostojeće zanimanje hvatača u raži, opjevano u jednoj od najboljih knjiga prošlog stoljeća (dobr mi je i zanimanje u zadnje vrijeme i profesionalni šetač pasa).
Ovakve posjete postaju sve veći teret za proračun jednog državnog službenika koji tek nešto veći od studentskog. Poklon za klinca, cvijeće za mamu, butelja za tatu (najmanji problem). Ovaj baby boom košta nas posjetitelje, a stalo ti je do ljudi i vlastitog dojma, mislim, ne možeš doć praznih ruku čovjeku u kuću.
Nekada je bilo jednostavno, dođeš kod nekog i dofuraš neku cugu i cugaš i eventualno neke grickalice ako je tekma. Rođendanske poklone sklepaš od nekog sranja, a danas je sve neka forma.
|
