aparatczykovi zapisi

Povela se rasprava na Forumu na temu "Stone Roses". Iako nisam postao još nikakav komentar, imam potrebu na vlastitom Blogu malkice se prisjetiti toga benda i jedne davne muzičke scene, pokreta i furke, koji se rasplinuo u nategnutom i preširokom terminu brit-pop koji je oduvijek zvučao i kao osuda.
Tih davnih 1989-1990 nije bilo još termina brit-pop, ali se bojni poklić Shauna Rydera iz "Happy mondaysa" "Manchester rave on" jasno vezao uz jednu novu plesnu furku, koja je krenula iz jednog od glavnih spomenika kulture (poslije Stonehengea i Big Bena) ocvalog britanskog imperija, slavne Haciende, opjevane u "24 hour party people". Bilo je to nažalost zadnje razdoblje Haciende, kao što svi dobri klubovi imaju zlatna vremena nakon toga neizbježno slijedi pad forme i propast. Osobito kad se umiješa mafija i huligani, ali to je već druga priča.
Pokret je bio širi od Manchestera, i od uobičajeno spominjanih bendova. Oni koji su voljeli Smithse zabrijali su na to. Za nas mlađe, bilo je to novo iskustvo i slika urbane kulture našeg vremena. Neki od nas su u tome prepoznali svoju glazbu, i dok su mnogi isfuravali metalce, rockabillije, punk, pa čak i psychobilly, ja sam u jednom razdbolju tvrdio za sebe da sam raver (a bilo nas je još par koji smo si to nametnuli kao neku briju). Tada još nisam ni mogao naslutiti da će raverima prozvati vojske nadrogiranih eskapista na tehno partyima devedesetih. U vremenima velike podjele, kad je jedan dio rockerske, jabučarske ekipe zabrijao na tehno i bombone, ja sam ostao među pravovjernima vjeran gitarama i cugi, rave je postala proskribirana riječ.
"Stone rosesi" su bili središnje figure, oni su bili simboli pokreta, kao Pistolsi punku. "Fools gold", bilo je ishodište cijele priče, sukus. Snagu alkohola i droge zagovarali su Happy mondaysi, manchesterski skup luđaka i narkomana. Image cijele scene nadograđivali su Primal scream, Charlatans, i meni posebice dragi Inspiral carpets. Ali uz pokret se šlepala jedna cijela generacija post Smiths bandova, koji se mogu nazvati i predbritpop scena. James se tu nekako počeo pojavljivati, Wedding present je suvremenik, ali ipak drugi film. Meni su srcu dragi i dan danas, zamjenici Smithsa House of love. Uz jedna od njihovih nenaslovljenih albuma nije se bilo teško zaljubiti prvi put. A tek koncert u Domu sportova, 19.04.1991. Toga proljeća čekali smo i Inspiral carpetse, ali umjesto njih nastupili su srbočetnici. Bilo je još mnogo bendova, morao bih si opet odvriti 120 minutes sa kraja 1991.
Taj prvi album Stone rosesa, pamtim da sam kazetu kupio u Jugotonu u Bogovićevoj jednog zimskog jutra davne 1991, vračajući se sa važećom ispričnicom od dr. Hegedušić iz Laginjine. Malo sam se izvlačio iz škole. Ta se kazeta zavrtila i previše puta, mislim da više i ne radi, osim na prastarom Sanyo walkmenu. Veličanstveni koncept, kojeg uopće i nema. Samo gomila dobrih stvari. Stvari uz koje se moglo i plesati i razmišljati o životu. I uživati u eskapizmu, uživati u slobodi i mladosti.
U međuvremenu je rave postao sinonim za neku drugu muziku, koju je grad prigrlio, dok se Stone rosesi i nisu baš puštali vani, rijetko su bile programske večeri, bio je neki pokušaj srijedom u Kulušiću, pamtim to kao svoj prvi izlazak. U Manchesteru su se bendovi raspadali, Hacienda se zatvorila. 1994-1995 ipak drugi val, ponjeli su ga Oasis, na njemu je zajahao kvalitetni Blur i sjajni cinični veterani Pulp. "Second coming" Stone rosesa bio je razočaranje, osim dve dobre stvari. Vrlo skoro i drugi album Oasisa bio je takav da nije bilo smisla očekivati treći. Dolazi do inflacije bendova (Menswear) i scena ode u bananu. Ali uvijek će nam ostati "She bangs the drums", "I wanna be adored", "I am the ressurection" ( i onaj instrumental), "Sally Cinnamon", "One love", "Fools gold". Koji setlist, fakat!