Lice u gomili
Pojavila se danas na međudržavnoj liniji 220 od centra glavnog grada Rh Zagreba do Republike Dugave. Lice u gomili, ali odmah mi je zapala za oko. Lice i tijelo. Nikada je prije nisam vidio, iako sam već više od 15 godina na ovim cestama, prema držanju nje i njene prijateljice reklo bi se da nisu uobičajene ovdje. Sišla je poslije karingtonke, u Siget. Dugo sam je pratio pogledom. Bila je s prijateljicom, sasvim zgodna djevojka (dobro, baš i ne u faci), ali u njenoj nazočnosti potpuno neprimjetna i beznačajna, kako bi svaka žena možda i bila u njenoj blizini. Pokušavao sam se sjetiti, koji je to obrazac ljepote, na koju to manekenku nalikuje. Ne poznam baš dobro taj svijet, dok sam se ja sjetio koja je koja, nalikuje li na Paulinu Porizkovu ili Lindu Evangelistu (debilnih li imena), ne znam točno, ali ljepoti se može nositi s njima.
Dugo sam je prikriveno promatrao. Već sam imao film u glavi, vidio sam nas zajedno, vidio sam kako vodimo ljubav (dobro, narodski rečeno na dobrom hrvatskom, ševimo se), ali vidio sam kako se smijemo, podižemo djecu, miješamo gene. Vidio sam i kako se s njome pravim važan pred frendovima, kako mi imponira njena ljepota, a oni mi zavide i misle kako smo cool. Tada sam se zapitao, privlači li me možda samo njena ljepota, mladost njenih najviše dvadeset, njena prividna prirodnost i sklad, slika onoga što sam sve u životu propustio. Idealiziram li sliku svoje vrlo atraktivne igračke i trebam li zapravo samo igračku za zabaviti se i praviti važan pred drugima? A što bih ja njoj mogao pružiti, olinjali i odebljali tridesetogodišnjak koji živi poput njenih vršnjaka, ali nema više alibi mladih godina i blaženi izgovor mladenaćkog neiskustva. Zar da cvijet uvene od zagađenja....
Mislim si, mlada neznanko s linije 220 glavni kolodvor- Dugave oko 16,20h, znaš li da ti je ovoga dana posvećen barem jedan post na jednom blogu, znaš li da si svojom nazočnošću uljepšala bar 10 minuta nečijeg života.
Preplavljuju me misli, i nevjerovatno ali istinito pada mi na pamet citat sa kraja "Imena ruže", kad opat kojeg je glumio Christian Slater govori:
Sad sam star i čekam kraj života (tako nešto) ali od svih lica koja izviru iz sjećanja najjasnije je lice djevojke...... To je bila moja jedina ovozemaljska ljubav.
Pa, još ipak nisam otišao u Franjevce .....
|
