Vapaj uspaljenog diletanta
28.12.2007., petak
PROGLAS, NAGLAS ... JA ŠUTIM STISNUTA ŠUPKA
Ljudi, nema više zajebancije! Vrijeme čini tik- tak, sat otkucava, bliži se Silvestrovo, naš dan za pamćenje, noć kada će u našem od 1066. godine kulturnom gradu nastupiti najveći od najvećih, legenda, čuveni brko sa Straduna, jedini i neprikosnoveni, legendarni, vječni, nenadjebivi – Miloooo Hrnić, aplauz dame i gospodo. Da, da, točno ispred kazališta, na poljani, uz sami zid hrama kulture, prastarog teatra, na rodjačkoj noći u šatoru gdje će se i ove godine skupiti svi oni usmrđeni seljačine da zajedno s hadezeovcima na pozornici i uz brku s lančinom od kila oko vrata zapjevaju. U Gradskom poglavarstvu ne kriju zadovoljstvo što su i ove godine uspjeli u Šibenik dovesti najveću zvijezdu, baš kao što to rade sve ove godine, pogotovo otkad je na vlasti aktualna garnitura koja je već dovela nesporne veličine poput Satvrosa, Rozge, Zečića, Pejakovića…. Da, da Šibenčani, upravo vi, vi ste ti izabrani, vi ste ti koje će dobiti estradne face kakve zaslužuju. Jer vi ste izabrali ovu vlast koja zna izabrati za vas vrhunsku zabavu. Već godinama! I dok drugi tamo, pogotovo oni jadnici koji su pali komunistima u šake budu plakali tužni pod binom, ne želeći ni odbrojavati od gadosti glazbe Gibonnija, Hladnog piva, Jinxa, Prlkavog kazališta, Vanne, Olivera, Nine badrić, Leta 3 i ostalih bezveznjaka, vi ćete uživati opet, jednako kao i svake godine otkad mi biramo za vas. O dragi sugrađani, vi seljačine maloumne i vaše ružne, dlakave žene, dođite u što većem broju, prljavi i odrpani, na dernek, feštu od razvodnjena piva i grde govedine. Uživajmo u našoj pravoj, izvornoj hrvatskoj glazbi kakva se čuje u našim iskonskim selima, daleko od užasa koji nam žele nametnuti! Ali neće, neće moći, jer naša je Hrvatska prepuna Hrnića, Stavrosa i Zečića. Imamo brka koliko nam srce hoće. I svaki će doći na naš poziv. Odazvat će se, zalizati briljantinom u friško ofarbanu kosu, počešljati brke i kadenu tešku nadjenut oko vrata. I zakancati. Za vas, za našu zemlju čistoga duha. A lokalni izbori tako su daleko… Kvragu, i da su sutra isto bi bilo. U ovom gradu alternative nema ni ispod kamena. Pa i da Rolling stonesi dođu na Poljanu, sve me strah da bi bilo publike. Jer ljudi nisu imali kad čuti za te, te, kako si ono rekao? Da nije gadno kako je gadno, bilo bi fascinantno. Jer, ne želeći bit grub prema nikome, najveća je ironija u tome što dernek na poljani iz godine u godinu organizira čovjek mlađi od mene, koji je izlazio u sitom gradu, školovao se ovdje do punoljetnosti. Nije sa sela, iz gradske je obitelji, ali on u niti jednom trenutku nije zapeo u «imperijalistički» štih, nikad se nije zapalio na sve ono na što smo mi neki otkidali. Ne shvaćam kako, ne razumijem, ali tako. Mada mi nikako ne sjeda. Jer ne mislim na Gang of four, na Velvet underground, pa čak ni Sonic Youth, Radiohead, Nirvanu, sve ono što si morao konzumirati, htjeo nehtjeo… jer je vrijeme to donijelo onda kad je MTV bio prisutan kao HTV. Ali Stonesi, Beatlesi, komercijalna smeća poput Green Daya, Parni valjak? A? Ništa? U jebote. Možda sam ja sjeban. Možda sam ja cijelo vrijeme u mraku.Hm. zašto netko ne upali svjetlo? Očito tražim previše, ali onda opet malo razmišljam, pa skužim da je taj brko jedan od četiri najskuplja izvođača za ovu novu godinu. Pa se zapitam, kako si to jedan jako siromašan grad poput ovoga moga može to priuštiti!? Pogotovo zato što je i lani bilo velikih kritika na trošak dočeka koji je bio jednako seljački, u šatoru i uz cajku. Nešto ne valja. Lani je Gradskom poglavarstvu organizator festivala Šansone ponudio organizaciju dočeka za puno manje love ali Grad nije priznao. Iz toga se jedino da zaključiti kako ovaj moj vršnjak koji je odrastao na bezveznoj glazbi koja čak ne bi glazbom ni zvao, pošto poto zabrijao da je faca čiji neukus želi nametnuti svima. Jer, slučajno ili ne, taj tip je predsjednik gradskog HDZ-a. Pa tu stvar postaje jasnija. Uvijek sam govorio da nitko nije više štete počinio kulturi ovog grada od HDZ-a, tog pokreta ljudi totalnog neukusa, a sklonih da nameću po svom odavno zamišljenom sistemu, ko nije s nama, protiv Hrvatske je, pa onda po istom šablonu, ko neće s nama na doček uz smeće od glazbe, ne voli ovaj grad i tako dalje, i tako dalje. Tako mi ni ove godine ne pada na pamet ići dolje među njih, miješati se s njima. Iako sam svjestan da se još dugo ništa neće promijeniti. Političke alternative nema, ova druga nema šanse. A treće opcije nema. Jer terorizam ne dolazi u obzir. Ali gorki okus ostaje. Ne može se isprati. Nikako. Da Milo Hrnić, jebote. Di ja živim mako mila. Jadni smo. A oni se s tim ponose. Užas. |
KUDA IDU DIVLJE SVINJE
Božić sam preživio. I moram priznati da je prošao iznenađujuće dobro, nije bilo uobičajeno naporno i odvratno. Spasila me seoba u novi stan. Zadnji put. Jer ova je gajba moja i samo moja. Nema više podstanarstva, idiota gazde, lošeg namještaja, nemogućnosti da išta promijenim, da si učinim život boljim. Sada mogu slagati do mile volje, preslagivati, pituravati, šta god mi padne na pamet. Danas sam odnio masu stvari, onih nepotrebnih a zapravo masu potrebnih sitnica i zaprepastio se kad sam shvatio da su mi samo za CD-ove trebale tri velike kutije. Jer 90 posto te mjuze nisam godinama stavio u player. Dobro, filmove konzumiram konstantno, ne znam zašto ih uopće pržim s obzirom da ih najveću većinu više neću pogledati. A i sad mi je hard krcat filmovima koje trebam zapržiti. Jebiga, treba vremena. Najviše me ubija činjenica da neovisno o tome što imam novi stan koji je već krcat mojim stvarima, ja i dalje ne mogu odseliti. Jer moram čekati da se fuckin telekom sjeti prebaciti mi tamo glupi telefonski priključak. Tim gore što telefon uopće ne koristim. Ali bez DSL-a ne mogu raditi. Bogme ni bez MAX TV-a ne mogu funkcionirati jer nekako mi se čini da bi popizdio da moram tamo sjediti i imati samo četiri TV kanala na raspolaganju. Na TV Šibenik uopće ne računam. To je radio s lošim soundom i 12 istih telopa. Koje smeće. I tako moram čekati i živcirati se. Već nekoliko mjeseci ured mi je doma što znači da sam bez priključka na Internet mrtav jer bez neta ne mogu poslati tekst ni slike. A što ako mi ovdje gdje sam sad iskopčaju net, i treba proći pitaj T –com koliko dana dok me ne ukopčaju, što me uopće ne bi začudilo, poznavajući ih!?? Jebote, popizdit ću. Umjesto da sam večeras tamo ja sam ovdje gdje mi se ne stoji, gdje nisam sam i gdje pucam po šavovima. Jer znam da će tako vjerojatno biti i sutra. Osim… hm, wirelles!? Da se pokušam spojiti na kvartovski Internet… tko zna ima li signala tamo. I ovdje gdje sam visoko lovim ga samo na jednome mjestu. No, valja pokušati. Ali to mi i dalje ne rješava TV program. Grrr, koje muke. Ali slatke muke. Ili, da živim bez televizije neko vrijeme, da počnem čitati ili da masu pišem…. Ma neee, ne bi išlo. Jebiga. Ovako je kako je. Osuđen sam na čekanje i veze u T-comu da me odspoje odavde i opet tamo spoje u 24 sata. Tko zna, možda mi se i posreći. Bilo bi super dočekati tamo Novu godinu. I smijati se nekoj novoj idiotariji made in Croatia debila tipa ministar unutrašnjih poslova koji je ponovno nadmašio sebe. Divan tajming, nema šta. Našao je kad će pucati u beštije i s kim će pucati. Mora da je tatica Sanader oduševljen. Ha, kako mu je smjestio dobri Ivica, pametni dečko da ga nema država. To sama majka može voljeti. Joj koja faca, koja lijepa glavica. Pravi je mucek. Podsjeća me na jedan crtić iz djetinjstva, kako li se ono zvao… Mariolino!? Hmm, ne znam… o nekom dječaku kojem se okretala glava za svih 360. Imao je kockastu glavu, onako baš ko Ivica. Samo što ovaj dječak nije ni izbliza radio sranja ko naš Ivica. Naš je Ivica više ko Denis the menace, samo u svijetu odraslih. Ivica je blesan kakvog nema u cijelom svemiru. I ako nas dođu gnjaviti svemirci, to će biti zbog Ivice. Jer Ivicu bi izložili odmah, samo da ga nađu. O Ivice made in Croatia, daj da te prodamo Marsovcima…. Al bogme ipak ne bi. Jer dok Ivica pije Ivi krv, meni je odmah toplije kraj srca. Čim znam da mu nije lako. A sve zbog lova na divlje svinje. Roditelje Gile baksuza iz onog sjajnog filma koji sam gledao na dan pionira s osnovnom školom u kinu Šibenik. Kuda idu divlje svinje?  V O D S M R T I : SVINJARIJA "MADE IN CROATIA"  |
25.12.2007., utorak
Život uz more...
 Megastrukture: Petar Krešimir IV čuva luku |
O GLUPOJ PLAVUŠI KENDRI WILKINSON: Da sam Hefner, nogom bi ju u guzicu samo tako!
Ubilo me ovo danas sa starim Hefnerom, vijest dana da ga je ona priglupa plavuša Kendra Wilkinson drukala po novinama da više ne ševi kao nekada. Ta 22 – godišnja seljančica iz neke pripizdine pokraj San Diega potužila se da Hef sve teže zadovoljava njih tri zečice s kojima je trenutno u vezi i žive zajedno u njegovom kalifornijskom dvorcu, pa se sirotica mora zadovoljavati plastikom i gumom. Jadna mala Kendra. Glupača! A šta je očekivala? Da će je stari u svojoj 81. godini obrađivati sprijeda i zada, svake noći od ponoći do četiri ujutro!?? Da nije viagre, kako je i sam tko zna koliko puta kazao, tko zna što bi bilo, a glupa plavuša koja se proslavila svojim kretenizmima u onom TV showu u zgodama iz Playboyeve palače, trebala bi biti sretna što živi u izobilju kod najvećeg globalnog fuckera i bit kuco. Treba začepiti svoja pušačka usta. Jer ako je već dopustila sebi da bude ukras starom napaljeniku i jedna od onih koja će mu (privremeno) biti jedna od djevojaka dok mu se ne svide neke druge obline, ima da šuti i bude sretna. Kao i stotine drugih koje su iskoristile obline i Hefovu sklonost. Tip je školovao tko zna koliko komada, osigurao im karijere, i bio stvarno fer prema svim tim curama koje je u nekom periodu života ševio. Nevjerojatno je to koliko je duga njegova karijera otkako je kao otac Playboya započeo seksualnu revoluciju na zapadu i zapravo sve ove godine uopće nije bio akter nikakvih velikih afera. Ševio je, vrijedno radio i stvarao, da bi se sad našla neka razmažena kuja da se potuži novinarima kako se starcu od 81 godinu više ne diže kao čistaču bazena iz Portorika s kojim se Kendrica nateže kad se probudi. Da sam na njegovom mjestu lupio bi je nogom u guzicu samo tako i letjela bi do selendre iz koje je došla, tuka nezahvalna. I da, nek mi se samo jave one babe koje će reći da je stari iskoristio jadnu mladu djevojku jer mu je ona, eto, samo objekt. Napudrani, silikonski objekt… Jest plava, ali sudeći po viđenom u onom TV showu, za tu je žensku Paris Hilton kandidat za Nobelovku. I kako je jutros na kavi rekao Stipe nakon što je čuo što je napravila idolu većine nas heteroseksualnih muškaraca: Toliko je glupa da je ni karati ne bi valjalo! |
SUPER NJUŠKALO XXX kolumna, Zbrdazdola.com (16.prosinac2007.)
Nešto nevjerojatno mi se danas provuklo kroz mozak, toliko me uveselilo da sam još u tom filmu. Potpuno neplanirano, baš poput groma iz vedra neba, sjetio sam se "Super njuškala", prastarog filma koji sam gledao prije dvadeset godina, a koji mi se duboko zarezao u pamćenju i ostao tamo jer sve ove godine nije mi došlo da potražim film, ili da se barem pokušam sjetiti detalja, ma bilo što... Do danas jer popodne kada sam konačno locirao film i doznao njegov originalni naziv pa sam zaguglao pojam "Superfuzz" i zavario kad je nakon studioznog istraživanja Youtube počeo izbacivati najsmješnije inserte.Oduševljenje! A kako i ne bi bilo kad je taj film sa Terence Hillom u glavnoj ulozi bio ujedno i moj prvi susret s velikim platnom u životu. Nevjerojatno, ali dan danas imam tu sliku negdje na hard disku svog pamćenja, i zadivljujuće dobro se sjećam uzbuđenja pred kinom "Tesla" dok sam čekao početak svoje prve kino predstave u životu; u gradu koji je u to doba imao četiri kino dvorane sa najmanje dvije ili tri projekcije dnevno. U istom tom Šibeniku živim i danas. Treba li ikoga uopće podsjećati da grad kina nema godinama, uh... No, da nastavim, sjećam se da je još bio dan kad su mi kupili ulaznicu što je i logično jer klinjo kakav sam u to doba bio mogao je jedino i vidjeti film na onoj ranijoj projekciji, a posebno dobro se sjećam izvješena plakata za film "Laf u srcu" i komentara uz hihotanje neke ekipe u predvorju po čemu sam shvatio da ima vrućih scena u tom, tek puno kasnije sam skužio, domaćem - YU filmu. Eh da, i nitko mi nije znao objasniti koga vraga mu znači to "laf", a lav nije. Događao se taj nesumnjivo važni trenutak mog kulturnog života negdje ranih osamdesetih, mada me malo zbunjuje taj "Laf u srcu" koji je snimljen 1981. godine jer bi to značilo da sam u kino došao u šestoj ili sedmoj godini što mi nekako smrdi s obzirom da sam "Super njuškala" gledao sa susjedom koji je godinu, dvije stariji od mene, a ne sjećam se da je itko stariji bio s nama. No, tko zna, u mračnom socijalizmu kada su gradovi veličine Šibenika imali i po četiri kina PR uz filmove nije bio bajan pa su ljepše plakate godinama držali po zidovima iz čega proizlazi da sam mogao imati i duplo više godina u što ipak sumnjam jer znam da sam bio jako mali. Kako bilo, sigurno postoji nekakvo logično objašnjenje, a takva su obično jednostavna do boli. "Super njuškalo" je komedija u murjaku početniku koji silom klasično hollywoodskih prilika dobije super moći i treba spasiti svijet od smiješnih i smotanih negativaca. Iako su moći kojima je Terence Hill osvojio mini Me - maloga Antu nenadjebive, postoji kvaka da ostane bez moći ako ugleda crvenu boju. Pa se onda baš kad skoči s tridesetog kata u urbani prometni mravinjak američkog velegrada dolje pojavi pudlica s crvenom mašnicom ili još bolje, kad lovi kolegu koji pada sa nekakvog ogromnog žutog balona s neba, nogama se zaplete o crveni šal pa u trenutku kad ulovi tipa obojica propadnu u zemlju tako duboko da u sljedećoj sceni vidiš ogromnu rupetinu iz koje se puši, oko nje 28 Kineza na biciklima, a njih dvojica iz govornice telefoniraju svojima u SAD da su preživjeli ali da su propali na drugu stranu svijeta. Vidjeti tu scenu danas nakon više od 20, a možda i 25 godina, za mene je bila čista senzacija. Nešto vanserijsko, nemjerljivi gušt! Da idem opet pogledati film, možda bi zaspao nakon uvodne špice ali svejedno me zaintrigirala ta ideja o makar simboličnom povratku na mjesto zločina pa sam opet iskoristio blagodati modernog doba i pronašao vrlo povoljni DVD na Amazonu. Definitivno ću ispeglati Master i dati tih dvadesetak dolara za mali komad svog djetinjstva. Jer nakon prvog posjeta kinu Tesla zaljubio sam se u kino i s masu uzbuđenja jedva čekao iduće iščekivanje onoga što će se pojaviti na velikom platnu. Nije bilo interneta, tematskih emisija na televiziji, nego si o filmu prije gledanja mogao suditi samo po plakatu ili kasnije, kad sam postao svjesnije i društvenije biće, iz usmene predaje onih koji su već pogledali film. Jebiga, ima to svoje draži. Današnja šibenska djeca koja surfaju internetom i ne znam kakvim sve čudima ovoga svijeta nisu okruženi, u principu pojma nemaju kako izgleda kino i kakav je doživljaj gledanja filma na velikom ekranu. Zahvaljujući politici koja je očito dobila još četiri godine za "napredak", a čiji šibenski nositelji nisu išli u kino ni u vrijeme kad je Šibenik imao četiri dvorane. Pa što se onda ja čudim. Nakon Tesle sjećam se naslova tipa Plavi grom, Urlikanje, Bog prašta, ja nikada, kasnije su stigli Rocky i Rambo, a ja sam već bio mulac... Ubrzo je starome jedan Švabo uspio prošvercati naš prvi VCR, ogromni srebrni Mitsubishi koji je bio senzacija u cijeloj našoj zgradi te Orwellove 1984. godine, ako me pamćenje dobro služi. Prva videoteka u gradu otvorena je godinama kasnije pa je video služio za gledanje materijala snimljenog s televizije koja je tada emitirala dosadni prvi program, TV Zagreb 1 i valjda pola dana drugi program, što znači da nisi imao što snimiti osim eventualno Supermana na Novu godinu. Al zato sam baš nekako uz pubertet otkrio kućni bunker s pornićima i doživio prosvjetljenje veće nego kad sam u kinu Tesla gledao prvi kino film. Svaka čast Terence Hillu ali super njuškala je fascinirao prvi susret s Njemicom koja je primala sprijeda i zada i na usta i svakako... Prije dvadesetak dana pogledao sam Američkog gangstera i sjajno se zabavio. Volim filmove, volim ih cijeli svoj život i stvarno ne bi mogao izdržati dugo bez ekrana bilo kakve vrste, samo da vrti filmove, serije, TV program. A sve je počelo toga davnoga dana u kinu Tesla, i stvarno ne mogu vjerovati da su mi se danas vratile ovako realno i svježe sve te stare slike iz djetinjstva. Ma ludilo! SUPERFUZZ TRAILER (1980.) |
Jadi po blogu - AD2008 GODINA BLOGA
Već sam nekoliko puta otvarao blog. Neuspješno, uvijek neuspješno, jer mi se nije dalo održavati ga. Dal zbog nezadovoljstva konceptom, zbog lijenosti, zbog štajaznam čega, ali moji blogovi ne opstaju. No, ovo je doba novogodišnjih odluka, pa ja sad odlučujem: U 2008. godini održavat ću blog. I bi blog! Pa sad… vidjet ćemo. Za početak ću ukrcati par friških i manje friških tekstova. Živi bili… |
TUGA S JUGA: Danas imamo sve, a zapravo nikad nismo bili siromašniji (www.drugifilm.com , 24.prosinac 2007.)
Uh što volim ovaj dio godine. Tako sam uzbuđen da je to za popizditi… Hm, najradije bi, a to ponavljam iz godine i godinu, da Šprajc večeras u pola osam kaže da se posebnom uredbom predsjednika republike ili, štajaznam, tehničkog premijera Ive, Božić i Nova godina odgađaju do daljnjega… Ili još bolje, da se ukidaju! E to, baš to, da se ukidaju. Nema ih više. Finito. Amen.Kako mrzim Božić i Novu godinu, to doba neopisivog licemjerja i nerazumnog trošenja love. Božić u Šibeniku, zadnjih dvadesetak godina koliko sam svjestan sebe i besmisla oko sebe, izgleda otprilike ovako: badnjak navečer, oko 20 sati, ekipa doma trpa u sebe nekakvu postnu spizu, jer treba držati do tradicije, treba barem tih dana u godini biti kako treba. Pa se zato masovno odlazi dolje na rivu, u Dolac gdje su bezlični kafići, neukusno uređeni i nikakvi, gdje se na katastrofalno lošem i do boli jeftinom razglasu pušta najgore smeće što je snimljeno u Hrvatskoj otkako je glazbene industrije. Samo za blagdane, pušta se specijalno još veće smeće nego ostalim danima u godini, vade se CD-ovi onih najjadnijih cajki… Čisto za primjer, jutros dok sam pio prvu kavu u omiljenoj kvartovskoj birtiji gdje uz Jutarnji list započinjem dan, na "replayu" su vrtjeli Thompsona i neku stvar u kojoj se u refrenu spominje Srbija, nešto "Srbijo znaj, svemu je kraj"… prekrasna glazba za buđenje i prvu kavu, nemam riječi kojom bi opisao kako su moja crijeva reagirala i kako sam brzo trčao natrag doma obaviti nešto važno… no, vratio bih se badnjaku, zapravo, sada je već Božić. Po cijeloj rivi čuju se detonacije, a petarde mi pucaju pod nogama, sa zvučnika koji se raspadaju trešti Zečić ili nešto još gore dok balavurdija riga u kantunu štekata. Sjećam se jednog Božića, a bilo je to ranih devedesetih, stanoviti je Stipe natrpan enormnim količinama alkohola, trave, tableta i ko zna čega još sve ne, rigao u katedrali sv. Jakova, pod nogama kipa nekog sveca naočigled šokiranih vjernika. Pravi božićni duh, nema što. To je noć najgrđeg opijanja, trpanja u sebe najgorih poroka, noć u kojoj se satima čeka pred vratima zahoda. Ne zbog nužde, nego zbog šmrkanja, barem na početku noći, jer kasnije nikoga više nije briga za skrivanje, rade sve to pred svima, balavurdija još misli da su zbog toga strašno cool. Jedva smo dočekali da izmrcvarimo malog Isusa Najgore je to što uopće ne pretjerujem. Mogao bih reći da sam još blag kako je zapravo. A nisu samo ti pomahnitali poročni mladi oni koji se ponašaju potpuno suprotno od onoga što Božić predstavlja i što taj veliki kršćanski blagdan zapravo jest. Oni su samo nešto radikalniji odraz svojih roditelja koji će i uoči ovih blagdana potrošiti dotu Isusovu na nepotrebne gluposti samo zato što civilizacija kaže da trebaju trošiti, samo zato što je to normalno, uobičajeno i što se to očekuje od njih. Život na kredit, strane banke čiji smo dužnici do groba ponudili su nam i ove godine sve moguće načine kako spičkati zadnju lipu, ponudili su nevjerojatno bogatu lepezu kartica, kredita i ostalih bankarsko prevarantskih metoda za zajeb. A mi smo jedva dočekali da nakon pola stoljeća mračnog socijalizma konačno javno možemo slaviti Božić i ubiti ga, izmrcvariti malog Isusa i prije nego što se rodio! Smisao Božića je obilaziti dućane i poput kretena čekati u redovima najnoviji hit proizvod, bilo da kupujemo to sranje sebi ili nekome svome. Djecu treba obradovati najnovijom hit igračkom koja je sukladno svojoj popularnosti perverzno bogata iako su je neka djeca koja ni ove godine neće imati bogati Božić skrpala, proizvela za sitniš nedostojan čovjeka. No, jebeš njih, važno da se divna kršćanska djeca vesele Božiću, da im djed Božičnjak donosi pod bor pravu stvar, Transformerse, najnoviji Playstation 3 hit prepun nasilja, koljačine i krvi do koljena. Kršćanska su djeca zaslužila najbolje! Ne vodi se križarski rat u Iraku i Afganistanu tek tako, bez veze. Ratujemo za naftu, ali i za Božić, moramo nametnuti tim bezbožnicima istinske vrednote, McDonalds, Sony Playstation, Victoria s secret tanga gaćice umjesto pokrivala za lice… Živjela bijelačka zapadna civilizacija, ona koja slavi jedinog pravoga Boga. U Boga mi vjerujemo, uz Hrvatsku i Krista protiv komunista koji su nam pedeset godina braćo i sestre branili da peglamo kartice do besvjesti, da spičkamo zadnju lipu na pizdarije, da se barem tih dana u godini utopimo bez ikakvih ograda u alkoholu i da vučemo velike bijele lajne tog bogovskog kolumbijskog praha, pa da i ovaj Božić bude bijeli, snježni, što obilnije sniježilo to bolje, jer bjelilo je najbolje jamstvo za provod… Kako smo jadni, prokleti i ništavni u toj kulturološkoj civilizacijskoj slijepoj ulici na kraju svake godine. Slijepi i bahati, lakomi. A neće proći ni dva tjedna nove godine, mnogi će od nas posegnuti za revolverom i sprašiti si metak u čelo pa neka se mozak što ljepše rasprsne po zidovima da još jednom okitimo svoje stanove u čast blagdanima. Blagdani za jednokratnu upotrebu Ne mogu se odlučiti što mi je gore, to kršćansko licemjerje ili robovanje odvratnim običajima što nam nameće zapadna civilizacija kojoj toliko težimo. Godinama već na polovici prosinca počinjem osjećati tako specifično odvratan osjećaj u želucu koji ne prestaje dok god zadnja petarda ne eksplodira i dok god mi zadnja odvratna faca s popisa onih koje ne mogu smisliti kurtoazno dođe čestitati novo ljeto u kojem će mi ga s guštom pokušati smjestiti do jaja prvom prilikom. Neka, neka, dobri ljudi su zaslužili veselje barem tih dana u godini kada se darujemo, želimo jedni drugima dobro - bez obzira na to što smo svjesni da ćemo vrlo brzo ponovno licitirati s darovanim i dobre želje pomesti s ostalim smećem nakupljenim uz sada već lanjski blagdanski nakit za jednokratnu upotrebu i iglice s usahla bora. Božić i Nova godina fakat su blagdani za jednokratnu uporabu, a još ne tako davno bili su prekrasni, bili su za pamćenje i isplatilo ih se čekati i proživljavati nanovo. Na badnjak i za Božić, obitelj je bila zajedno, cijela obitelj i rodbina. Darovi su uvijek bili lijepi, bilo da je riječ bila o uspješnoj godini koja je začinjena za špicu šverc aranžmanom do Trsta ili da su došli s nimalo posebnih izloga i stalaža neukusnih komunističkih trgovina. Nova godina bila je lijepa na svoj način, zbog izvanserijskog TV programa ili kasnije dobrih tuluma. Nismo imali puno, ali bili smo neiskvareni i sretni. Danas imamo sve, a zapravo nikad nismo bili siromašniji. Što su blagdani blještaviji i bogatiji, meni se više riga. Zato godinama bojkotiram te dane, a ove godine s guštom sam izostao s tradicionalnog licemjerja na žderačini kod gradonačelnice i koji dan kasnije kod župana. O stranačkim domjencima da i ne govorim. Uh, kako je lijepo biti izvan te lakrdije. Običan i sretan. Što se mene tiče, ako ne mogu blagdani biti realni i neiskvareni, ne mora ih ni biti. Da se razumijemo, nisam protiv poroka, hedonizma i svih ostalih ljudskih radosti, ali ne pada mi na pamet konzumirati hedonizam uz pozere i licemjere. Moj želudac naprosto više nije za to. |
