četvrtak, 02.02.2006.

Nikad teže, nikad bolje. Jebo one pasivne. Gledam ih svaki dan, sumorno rođeni, sumorno će i umrit. Pasivne figure kroz prašinu prolaze. Hihoću se prikriveni u tajnim odajama. U zabludi jer su sami sebi neshvaćeni. Da sve kuže, da sve znaju i da su ti njihovi stavovi baš to. Ono pravo. Gorile u magli u potrazi virtuoznog svirača frule koji ih navodi na pravi put. On svira stvarno lijepo. I čarobno. A instrumenti po besmislenom putu sjede. Odmaraju, u isčekivanju da ih netko uzme. Uzalud, mase hipnotizirane jednomteistom melodijom koja se ponavlja, preskaču zapreke bez pitanja jel te zapreke uopče postoje ili su samo izmišljene. A cilj je sporedna bit. Još uvijek se priča o startu. I kako je bilo lipo onda. KADA ONDA? Što je onda? Onda je doba tišine, a sada je doba jedne te iste melodije. Ja sam za orkestar. I imam ga:) upravo tu iz očiju.
- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>