02.04.2016., subota
Kovitlanje prašine
|
Jedne proljetne noći dok se nebo rumenilo u boji vina sitna prašina nisko je kovitlala u ritmu cirkuske letačice a ja sam sjedila u mraku na klupi obrasloj bujnim rastinjem. U namjeri da se obuzda od svega što je apologija, ostaje samozatajnost na putu do dogovorenog mjesta, svako dobro i zlo bilo je bez računa svakoga dana i posljednjeg dana A kada se jednom za tih toplih večeri, dok se mjesečina bude uzdizala iznad talasastog violeta vinograda, oglase zrikavci u daljini i čuju lajanja kera negdje u selu, na vrhovima zbivanja ostaće tvoje mjesto. |
