antun kauzljar

Ne tako davno gledao sam na TV emisiju o determinističkom kaosu. Nakon što je Dr. Paar izložio osnovne spoznaje o determinističkom kaosu kao najnovijoj grani znanosti i ushićeno govorio o veličanstvenosti fraktala, u emisiji su sudjelovali još neki stručnjaci koji se bave ovom znanošću ili je proučavaju u praktičnim primjerima (kao na primjer čovjek iz brodogradnje, kojemu nisam zapamtio ime).
Ova vrsta znanosti primjenjiva je kod kaotičnih gibanja (vrtloženja) zraka, plinova, vode, kretanja u ekonomiji (porast ili pad vrijednosti dionica), postavljanju vremenskih prognoza itd. Vrlo mi je zanimljiv ovakav način promišljanja događanja u prirodi i svemiru. Ja sam također o takvom promišljanju prirodnih događanja već pisao, samo što ja kaos nazivam slučajnošću u neprekidnom stvaranju (promjenama).
Međutim, kod ovakvog pristupa determinističkom kaosu kao grani znanosti, kako je objašnjen u ovoj TV emisiji, smetaju me dvije stvari.
Prvo me smeta, što se pod svaku cijenu uporno čak i kaos pokušava determinirati, tj. odrediti. Zaboravlja se na drugi zakon termodinamike koji dokazuje da entropija (ili nered) ne može se smanjiti nego samo ostati jednaka ili se povećati. Ako bismo u kaos uveli red, tj. na bilo koji način ga odredili, mi bismo taj kaos ograničili a to bi značilo da bismo mu smanjili nered odnosno entropiju a to prema ovom zakonu ne možemo. Kaos u tom slučaju više ne bi bio kaos.
Fraktali jesu veličanstveni oblici ugodni ljudskom oku kompjutorski obrađeni tako da ih vidimo, ali oni ne znače konačnost kaosa ili određenost kaosa. Kao što ni entropija nema određenosti ni granice, tako ni fraktali nisu granica kaosa već samo jedan od načina izraza kaotičnosti. Mislim, da pokušaj čovjeka da sve ograniči, odredi, da svemu osmisli početak i kraj, nije zakonitost i svojstvo svemira i prirode, već da je to samo ograničenost ljudskog uma koji nije sposoban misliti sukladno svemiru i prirodi.
Drugo, što me je smetalo u ovoj TV emisiji, to je prisustvo teologa u emisiji. Što oni smisleno mogu reći u ovakvoj znanstvenoj raspravi, osim, da se sve to događa po Božjoj volji. Tako je i bilo. Teolog, koji je sudjelovao u emisiji, rekao je da oni (teolozi i crkva) već odavno znaju da Bog ne samo što neprekidno stvara on se i igra i otuda se rađaju sve kaotične pojave u svemiru – iz njegove igre!
Meni je takva tvrdnja izgledala kao pljuvanje po svemu što su znanstvenici do sada doznali u sferi determinističkog kaosa. Izgledalo je kao da im je rekao: «Što se vi jadnici mučite objašnjavati ono što mi već odavno znamo? Prihvatite naše tumačenje i nećete morati misliti – uopće. Mi znamo sve odgovore.»
Ako je tako, onda ostaje neobjašnjeno zašto čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, već nekoliko tisuća godina pokušava spoznati što više o svemiru i prirodnim pojavama, što je već nekoliko tisuća godina čovjek znatiželjan. Zašto mu je Bog dao tu osobinu? Ako crkva i teolozi smatraju da znanstvenici ne trebaju biti znatiželjni, tada se izravno suprotstavljaju Božjoj volji.
Također, ne tako davno na TV bila emisija pod nazivom «Na rubu znanosti» s temom o općem potopu u prošlosti Zemlje. Opet ista pjesma, u emisiji učestvuje teolog Adalbert Rebić.
Zanimalo me ima li znanstvenih rezultata u dokazivanju općeg potopa, pa sam ostao gledati ovu emisiju iako je bila tek u dvadeset i tri sata. Na kraju sam se razočarao jer nisam doznao ništa novoga. Najviše se govorilo o mitovima koji spominju potop u raznim krajevima Zemlje. Govorilo se o tomu u samom studiju sa znanstvenicima (arheolog i egiptolog) i u prilozima koje je TV napravila i prikazala.
Opet me smeta učešće teologa u emisiji o znanosti. Opet teolog na kraju soli pamet znanstvenicima i tvrdi da je korekciju mitova prva napravila kršćanska religija, odbacivši većinu onoga što je nedokazani mit a prihvatila samo ono što je najbliže istinitim događajima. Opet crkva i klerici odbacuju bilo kakav pokušaj ljudi da događaje iz povijesti objasne na neki drugi način – na znanstveni način. Kako mogu tvrditi da su prvi izvršili korekciju mitova, kada je crkva tisućljećima stvarala mitove a nikada ih nije korigirala? Crkva je stvarala ili bolje rečeno iskrivljavala legende i mitove i prilagođavala ih svojim potrebama. Kršćanska crkva se suprotstavljala znanstvenim otkrićima a njihove autore proglašavala hereticima i kažnjavala ih.

U jednom ne tako davnom predbožićnom TV dnevniku privukle su moju pozornost dvije vijesti.
Prva vijest odnosila se na otvaranje pučke kuhinje u Splitu. To je novosagrađena pučka kuhinja kapaciteta oko pet stotina obroka dnevno. Dakle grad Split planira u budućnosti dnevno imati pet stotina (a možda i više) beskućnika koji će biti prisiljeni dnevni obrok svojega jela potražiti u besplatnoj pučkoj kuhinji. Čudno!
Zanimljivost pri samom otvaranju kuhinje jest ta što na otvorenje nije došao niti jedan beskućnik, nego su se u njoj na dan otvaranja pogostili gradski vijećnici i poglavari, te predstavnici političkih stranaka. Zanimljivo!
Ja sam mislio da smo mi ostavili daleko iza sebe ideologiju komunizma po kojoj ćemo se svi na zajedničkom kazanu hraniti (sjećam se da su nas neki u prošlosti time plašili). Izgleda da sam se prevario jer evo, upravo je sada došlo vrijeme da se takvi projekti ostvare i ostvaruju se: planski se grade zajednički kazani. Naravno uz Božji blagoslov i pomoć teologa.
Druga vijest iz TV dnevnika odnosila se na misu u kapelici na Marjanu povrh Splita. Vijest kao i svaka druga predbožićna vijest o promidžbi i veličanju katolicizma nije me osobito zainteresirala. Ali prizor, koji sam u tom TV prilogu vidio, nasmijao me je.
Kamera snima kako se ljudi lagano kreću uz brdo prema kapelici. Dvoje, muškarac ćelavog tjemena i žena pokraj njega idu tik jedno uz drugo prigrljeni. Žena nosi kišobran (iako nisam primjetio da pada kiša) i drži ga samo iznad svoje glave a muškarčeva ćelava glava je gola i nenatkrivena.
Prizor mi je bio šaljiv ali pomalo i tužan. Kakva je to kršćanka i katolkinja koja ljubi svojega bližnjeg toliko da nije mogla natkriti njegovu ćelavu glavu? (od kiše ili od sunca) Zaštitila je samo svoju.
Louise Hay kaže: «Naša podsvijest prihvaća sve ono u što odlučimo vjerovati. Život je vrlo jednostavan. Za uzvrat dobivamo ono što dajemo. Držim da je svatko od nas odgovoran za svako dosadašnje iskustvo koje je doživio, bilo ono dobro ili loše. Svaka naša pomisao oblikuje našu budućnost. Svatko od nas stvara vlastita iskustva s pomoću misli koje mislimo i riječi koje izgovaramo. Prihvatite li stav koji ograničava, to će tada ostati vašom istinom. Univerzalna snaga nikada nas ne prosuđuje i ne kritizira. Ona nas samo prihvaća u skladu s našom vrijednošću.»
Ralph Waldo Emerson: «Loš svijet popravit ćemo stvaranjem dobrog svijeta.»
Erc Butterworth: «Sretne veze ne ovise o tome hoćete li pronaći pravu osobu, nego o tome jeste li vi prava osoba.»
Roger M. Keyes: «Čovjek sutrašnjice mora raspolagati sposobnošću življenja sa samim sobom. Time osigurava unutarnju snagu koja tako može ispravno postupiti u materijalnim i međuljudskim odnosima. Plodovi su toga duševni mir i spokoj postojanja.»
Ruth Benedict: «Nitko svijet ne gleda besprijekorno nezamućenim pogledom. Vidi ga obojenog sklopom običaja, institucija i načina razmišljanja.»

Gledao sam film “Ljubav u divljini”. Pomalo apsurdan scenarij ali sve u svemu sladunjava priča o dvoje ljudi koji se iz nekoga razloga razvedu i potom ostaju dobri prijatelji. Djeca pokušavaju pronaći ocu drugu ženu jer primjećuju kako je on usamljen.
Veseli zaplet nastaje kada djeca dadu oglas u ime svoga oca u časopisu Playboy. Nakon toga stižu ocu bezbrojne ponude mnogih žena. Njegova bivša žena postaje ljubomorna i postaje očito da ona njega još voli a također i on nju.
Osim što je scenarij poprilično nestvaran odnosno neživotan (takvo što se ne događa), djeca postupaju “tako odraslo” što također nije baš uobičajeno. No nije to o čemu želim pisati.
Apsurd nad apsurdima jest jedan razgovor između bivših supružnika. Nakon što su smogli snage da prevaziđu svoju tvrdoglavost i ponovo se spoje, oni vode ovakav razgovor zaljubljeni jedno u drugo. Bivši muž kaže: “Volim te. Nikada te nisam prestao voljeti”. Bivša supruga na to odgovara: “ Hvala dragom Bogu da je tako jer i ja tebe volim.”
On nju voli i nije prestajao voljeti je, ali to nije njegova zasluga nego zasluga dragog Boga i zato mu hvala. Još gore od toga je to, što je njegova ljubav uzrokom zbog kojega i ona njega može voljeti i zato hvala Bogu što je posredovao pri stvaranju takvog uzroka. Da on nju kojim slučajem ne voli, ne bi ni ona njega mogla voljeti. Njezina ljubav je samo posljedica njegove ljubavi.
Iako ne znam je li to stav većine žena, ipak je to neprirodan i neživotan stav, koji je nastao u okrilju religije i vjerovanja u Boga. Tako je najiskonskiji instinkt kod čovjeka – ljubav; religija je pretvorila u nešto potpuno neprirodno i apsurdno.
Evo (opet) što su o ljubavi rekli umni ljudi:
Mathatma Gandhi: «Ljubav je najprofinjenija sila na svijetu.»
Henry Ward Beecher: «Ljubav je više od pravde.»
Constance Foster: «Kad god ostanemo šutjeti umjesto da uzvratimo oštrim riječima, kad god pokažemo strpljivost s tuđim greškama, iskažemo još malo ljubavi i dobrote; pripomažemo okupljanju tih odlika koje svijetu donose mir.»
John M. Templeton: «Čovjek prima onakvu ljubav kakvu daje.»
Fjodor M. Dostojevski:»Voli sve što je Bog stvorio, veliku cjelinu i svako zrno pijeska u njoj. Voli svaki list, voli životinje, voli biljke, voli sve. Voliš li sve, opažat ćeš zagonetke u svim stvarima. A kad ih jednom uočiš, počet ćeš ih iz dana u dan sve više shvaćati. I na koncu ćeš čitav svijet zavoljeti ljubavlju koja obuhvaća sve.»
Sv. Augustin: «Ljubav prema drugome ima granice u čovjekovoj ljubavi prema sebi.»
Madam de Stael: «Ljubav je iznad zakona, iznad čovjekova mišljenja; to je istina, plamen, čisto počelo, temeljni pojam moralnoga svijeta.»
Elizabeth Cady Stanton: «Ljubav je ta temeljna bit koja ispunjava i prožima, iz središta prema vanjskim rubovima, sve šire krugove svih misli i postupaka. Ljubav je talisman ljudskoga dobra i zla – čudesno sredstvo koje dopire do svake ljudske duše.»
Sai Baba: «Sva djela pomaganja ne znače ništa ako nisu učinjena s ljubavlju.»
Bez obzira zbog čega su se muž i žena u ovom filmu rastali, ljubav je bila jača I ponovo ih spojila. Ljudi su ipak često spremni banalizirati snagu ljubavi, tumačiti je kao svjesnu prvrženost, kemijske procese u mozgu, pripisivati je kao Božju zaslugu itd.
Kako vi objašnjavate ljubav?

Čuo sam staricu od osamdeset godina kako kaže: “Hvala dragom Bogu što nam daje snagu da možemo raditi i da nismo bolesni.”
Uzgred, starica ne može više raditi a i nije baš nekakvoga zdravlja.
Pitam se, zašto bi Bog nekome dao snagu i zdravlje a drugome ne bi? Prema kojima mjerilima Bog odlučuje kome će što dati ili oduzeti? Zašto on to čini? Da li zato da bi nagradio ili zato da bi kaznio?
Starica je rekla “hvala DRAGOM Bogu”, što nedvosmisleno govori o Božjoj dobroti. Također, cijela kršćanska religija se temelji na Božjoj dobroti i milostivosti. Kako je onda moguće da Bog bude toliko zloban pa nekomu dade snagu i zdravlje a drugomu ne da? Kako je moguće da ne dade zdravlje tek rođenom bolesnom djetetu? Kako je moguće da ne usliši molbe svojih vjernika koji mu se svakodnevno mole?
Ako Bog može čovjeku dati snagu za rad, ljudi ne bi trebali jesti. Tada im hrana nije potrebna ni za rast, ni za održavanje tijela, niti im treba hrana da bi njihovo tijelo bilo sposobno za rad. Umjesto hrane dovoljno je samo zamoliti Boga i on će čovjeku dati snagu.
Čovjek ne mora ni htjeti raditi. Bog će mu uz snagu dati i volju za rad. Tako će čovjek biti marljiv milošću i voljom Božjom a ne svojom zaslugom.
Ako Bog daje snagu čovjeku, tada poslovice “U radu je spas” ili “Rad je stvorio čovjeka” padaju u vodu. Tada rad nema nikakvog utjecaja na život i razvoj čovječanstva.
Tada postaje besmislena stvaralačka sposobnost i um čovjeka - što će mu kada će se za sve Bog pobrinuti?
Evo nekoliko zanimljivih izreka o ljudskom umu:
Bill Provost: «Kad vladaš svojim umom, vladaš i svojim svijetom.»
Charles Fillmore: «Um je sjedište percepcije onoga što vidimo, čujemo i osjećamo. Tek kroz um uviđamo ljepotu zemlje i neba, glazbe ili slike, zapravo, svega. To tiho tkanje misli, to stalno kretanje van-unutra posredstvom stanica i živčanih valova koje u skladnu cjelinu spaja nebrojena raspoloženja uma, to nazivamo životom.»
Joseph Addison: «Jedna od najtežih stvari za snažan um je gospodariti samim sobom.»
Ralph Waldo: «Veliki su ljudi oni koji uviđaju da je duhovno jače od bilo kakve materijalne sile, da svijetom vladaju misli.»
Zig Zigler: «Vaš posao nikada nije istinski dobar ili loš ondje gdje mislite da se odvija. Dobar je ili loš upravo i isključivo između vaših ušiju.»
Wayne Dyer: «Kad istisnete naranču dobivate narančin sok, jer je to ono što se nalazi u naranči. Jednako načelo vrijedi i za vas. Kad vas netko stisne – na vas primjeni pritisak – iz vas izlazi ono što je unutra. Ako vam se ne sviđa što je unutra, to možete promijeniti mijenjajući misli.»
Anonimna: «Što može zamisliti, um to može i postići.»
Latinska poslovica: «Čovjekov um je sam čovjek.»
John Milton: «Um može raj pretvoriti u pakao, ili pakao u raj.»
Na temelju ovih mudrih izreka moglo bi se ustvrditi da su umni ljudi spoznali i vrednovali snagu ljudskog uma i nisu prihvatili oslanjanje čovjeka na nešto drugo ili na nekoga drugoga.
Ali, ljudi nisu ni spremni ni dovoljno hrabri koristiti svoj um puno više no što ga koriste i zato traže vanjske autoritete koji će misliti umjesto njih (politika, vlast, gospodar, religija itd).
Je li to istina i ako jest, kako objasniti tu pojavu?

Papa Ivan Pavao II u jednoj svojoj izjavi proglasio je ateizma i siromaštvo kao dva najveća zla današnjice. Ja ću ovdje pisati o bogatstvu jer smatram da siromaštva ne bi bilo da nema prekomjernog bogaćenja na drugoj strani.
Na sastanku predsjednika zemalja G 8 odlučeno je pomoći siromašnim zemljama Afrike u iznosu 60 mlrd dolara ali za što? Pomoći će im u hrani, u medicinskoj pomoći, u školovanju, gradnju cesta... – jednom rječju ta pomoć se svodi na humanitarnu pomoć. To znači da će bogate zemlje zaposliti svoje građane na proizvodnji i dostavi hrane, na pružanju medicinskih usluga i lijekova, na zapošljavanju svojih kadrova za obrazovanje i izgradnji cesta itd.
Možda bi im više pomogli da su izgradili tamo tvornice, poljoprivredna dobra, turističke destinacije u kojima bi ti jadni siromašni ljudi mogli zaraditi i bolje živjeti?
Postoji kineska izreka koja kaže:“Nemoj čovjeku dati ribu; nauči ga pecati!“
Evo nekoliko mudrih izreka o bogatstvu:

Ayn Rand:
«Bogatstvo je posljedica čovjekove sposobnosti razmišljanja.» (čovjek je jedini sposoban da misli i jedini je koji poznaje pojam svojine i bogatstva)

Gilbert Highet:
«Istinska je čovjekova dužnost ne širiti moć ili množiti bogatstvo izvan granica vlastitih potreba, nego uživati i obogaćivati svoj vječni imetak: svoju dušu. I ono malo što donosi sklad bolje je od obilja koje donosi podjele.» (bogatstvo izvan granica vlastitih potreba donosi podjele među ljudima a ne sklad)

Miguel de Cervantes:
«Užitak u bogatstvu ne leži u pukom posjedovanju ili u raskošnome trošenju, nego u mudroj primjeni.»

Andrew Carnegie:
«Višak bogatstva sveto je povjerenje po kojem je vlasnik dužan njime u životu raspolagati na dobrobit zajednice.» (Vode li vlasnici bogatstva računa o dobrobiti zajednice')

Isus Krist:
«Ne gomilajte sebi blaga ovdje na zemlji, gdje može zarđati ili biti ukradeno. Gomilajte ga u nebu, gdje neće nikada izgubiti svoju vrijednost i gdje će biti na sigurnom od lopova. Ako vam je blago na nebu, i vaše će srce biti ondje.
Ako ti je oko čisto, sav ćeš biti obasjan svjetlošću. No ako ti je oko zamagljeno zlim mislima i željama, u dubokoj si duhovnoj tami. A kako li ta tama može biti duboka!
Ne možeš služiti dvojici gospodara: Bogu i novcu. Jer jednog ćeš mrziti a drugoga ljubiti, ili obrnuto.»

Živimo li u današnjem svijetu primjenjujući ove mudre izreke? Živimo li prema životnim pravilima koja su osmišljavali i stvarali veliki umovi kroz tisućljeća? Složit ćete se samnom da smo daleko od toga.
Kolike su nam sposobnosti razmišljanja u uvjetima ogromne medijske i političke manipulacije našim umovima? Mislimo li drugačije od onoga kako misli televizija i novine? Smijemo li misliti drugačije nego kako nam nalaže stranka čiji smo članovi a da ne prekršimo stranačku stegu? Mislimo li uopće ili je istina ako nas zovu misaonim ljenčinama?
A ako je bogatstvo posljedica naših sposobnosti razmišljanja, tada je naše razmišljanje ništavno a stvaranje ispravnih misli postaje nam strano. Drugačije rečeno ono što smatramo svojim bogatstvom i nije naše. Danas neki kupuju površinu Mjeseca. Čija je to površina? Tko je može prodavati i nije li zabluda kupca da može tu površinu kupiti kao svoju svojinu?
Danas svi ljudi teže širenju i množenju bogatstva izvan granica njihovih potreba. To je puka činjenica i zato suvremena društva nazivamo konzumističkim društvima. Paraleno s tim ljudi su zaboravili na svoju dušu. Da bi uvećali svoje materijalno bogatstvo spremni su prodati sve – ama baš sve - čak i svoju dušu, svoje poštenje, svoje dostojanstvo, svoje tijelo i da ne nabrajam dalje.
Ljudi više nisu zadovoljni s onim malim što donosi sklad. Spremni su na najsitnije podjele radi obilja iako obilje donosi nevolje (mržnju, prijevare, ubojstva, ratove). Radi obilja podijelili smo jaku državu i od nje napravili nekoliko malih. Doveli smo do propasti velika poduzeća da bi ih usitnili i podijelili – uništili sklad da bi dobili obilje (za neke). Stvorili smo podjele među ljudima i postigli nesklad u njihovim razmišljanjima, stvarajući veliki broj stranaka i strančica – da bi dobili obilje mišljenja. Podjele u obitelji i nesklad u brakovima već su dokazana činjenica. U ime čega? U ime obilja za svakog pojedinca.
Pitamo li se više uopće, činimo li dobro? Je li bolje zadovoljiti se s malim i imati sklad ili imati obilje koje donosi podjelu?
Žao mi je Cervantesa. Pa današnji ljudi više i ne znaju uživati drugačije osim u pukom posjedovanju i raskošnom trošenju. Današnji ljudi više ne znaju što je to mudra primjena bogatstva?
Višak bogatstva naši novopečeni tajkuni skrivaju u inozemnim bankama ili obilato sebi dijele dividende radi raskošnog trošenja. Njima ne pada ni na kraj pameti da viškom bogatstva treba raspolagati na dobrobit zajednice. To je za njih nepotreban luksuz a ne sveto povjerenje. Čak i ono što im je država nametnula kao obvezu za davanje zajednici oni na razno razne načine pokušavaju izbjeći i izbjegavaju.
Naravno, da višak bogatstva tada uzaludno propada a zajednice se ne razvijaju nego propadaju. Čovječanstvo se ubrzano dijeli na bogate i siromašne. Prije ili kasnije među njima mora doći do ozbiljnih sukoba.
Isusove riječi su za kršćanski svijet danas čisti pucanj u prazno. One ne nalaze mjesta u srcima njegovih sljedbenika. A te njegove riječi su tako istinite! Osobito zadnja rečenica: «Ne možeš služiti dvojici gospodara: Bogu i novcu. Jer jednog ćeš mrziti a drugoga ljubiti, ili obrnuto.»
Nažalost ljudi današnjice služe novcu. Dakle ljube novac a mrze Boga iako se zaklinju da nije tako. Govore jedno a rade drugo. Još žalosnije je to da «njihovi pastiri» (crkva i svećenici) postupaju jednako. Ispred Boga stavili su novac. Stječu višak bogatstva za crkvu i za sebe osobno iznad vlastitih potreba a još više iznad onoga koliko ima njihovo «stado».
O ovoj temi sam već pisao prije godinu dana ali je ostala jednako aktualna i danas, možda i više.