Ja sam radio kao zamjena za druge zaposlenike u skoro svim radnim jedinicama. Kad je netko trebao ići na godišnji odmor ili na bolovanje ja sam se selio iz mjesta u mjesto na zamjenu. U početku je to bilo zanimljivo iskustvo iako vrlo naporno što se tiče putovanja, ali kasnije sam se osjećao nekako degradirano, kako reče jedan moj kolega, bio sam samo nadomjestak.
U studenom 1991. godine počeo sam pisati neku vrstu dnevnika i to iz tri osnovna razloga: prvo da ne zaboravim što nam se sve događa, a drugo da ne poludim od brige što će s nama biti i treće da izbjegnem mržnju prema neprijateljima, koja je u meni rasla sve više a nisam želio postati zarobljenik te mržnje. Te zapise sam sačuvao i danas ih imam isprintane kao knjige i na CD-u.
U svibnju 1993. godine uredili smo jedan stari i zapušteni stan, koji sam dobio od mojega poduzeća na korištenje do povratka u našu kuću. Bio je to doista stari i neuređen stan, bez vodovoda, s poljskim WC-m, s puno miševa tijekom zime i slično. Grijali smo se piljevinom u nekakvoj priručno izrađenoj piljevinki, spavali na nađenim željeznim krevetima a dio namještaja nam je poklonio brat moje sestre. Ali imali smo svoj kutak i nismo bili nikome na teret.
Iz tog vremena sjećam se jednog dana, kada smo supruga i ja pokušavali postaviti nekakve zavjese na prozore. Nije nam išlo od ruke i supruga je zaplakala. Prekinuli smo s tim poslom i izašli iz stana tužni i ogorčeni. Sve smo imali u našoj kući prije ovog prokletog rata. Supruga je otišla nešto raditi u vrt toliko da nešto radi a ja sam nahranio nekakvog psa lutalicu koji je tu naišao. Prognanstvo nam je sve teže i teže padalo. Bili smo na kraju strpljenja.
Krajem 1993, godine počelo mi se događati nešto neobično. Iznenada bih padao u nesvijest. Otišao sam liječniku i nakon potrebnih pretraga, ustanovili su da su mi vratne žile jako sužene cijelom svojom dužinom i da se ne mogu operativno riješiti, nego da moram odmah prestati pušiti, uzimati propisane lijekove i paziti na prehranu. Kako budem živio, tako će mi biti; rekao mi je doktor specijalist. U mnogome sam ga poslušao a najvažnije prestao sam pušiti. U životnim uvjetima kao prognanici nismo se mogli pridržavati baš svih uputa. Te godine sam „zaradio“ i šećernu blest.
Ja sam počeo raditi na stalnom radnom mjestu, a supruga je našla jedan privremeni posao. Više nam nije bilo tako teško što se tiče novca. Radili smo obadvoje, sin je također radio a kćerka je upoznala dečka i radila na pijaci u Zagrebu.
1993. godine umro je otac moje supruge. Brat moje žene je organizirao pogreb i ispratili smo i njihovog oca na vječni počinak. Majka moje supruge doselila je k nama jer nije mogla ostati sama nakon smrti muža. Bila je dosta stara i nije dobro vidjela već od ranije. No, s njom nam je bilo lakše. Dok smo mi bili na poslu ona je spremala ručak i pospremala po stanu.