Supruga, kćerka i ja otišli smo u nepoznato. Pokupili nešto stvari i obiteljske fotografije i krenuli. Kamo? Nismo znali. Sustizali smo kolonu izbjeglica iz našeg Mjesta, tu tužnu kolonu kao što je bila i ona kada su dva - tri mjeseca ranije bježali ljudi i obitelji sa nama susjednih područja kroz naše Mjesto. Već tada nam je bilo takvo što grozno promatrati a sada smo gledali naše ljude i sebe u toj koloni. Prisjetili smo se rođakinje moje supruge. Odlučili smo otići k njoj. Prihvatili su nas vrlo rado u okviru svojih mogućnosti. Ostali smo kod njih oko mjesec dana. Spasili su nas. Nakon rata postali smo, ne samo rođaci, nego i dobri prijatelji.
Zatim nas je k sebi u Zagreb pozvala sestrična moje supruge, od ujaka kćer. Kod njih smo također živjeli oko mjesec dana, možda malo kraće. Normalno da smo im uzurpirali dio njihova stambenog prostora. Mi smo toga bili svjesni a oni su požrtvovno to prihvatili kao nužnost. Tako su nam i oni pomogli onda kada nam je najviše trebalo.
Za blagdan Svi sveti iz Njemačke je došla moja nećakinja (od sestre kćer) i njezin muž i kada su doznali da smo prognani iz naše kuće, došli su po nas i odvezli nas u svoju kuću, koja je ionako bila prazna jer su oni radili i živjeli u Njemačkoj. U njihovoj kući ostali smo sve do proljeća (svibnja) 1993. godine. Tada sam od mojega poduzeća dobio jedan stari stan i ostatak vremena do povratka u obnovljenu kuću nakon rata 1996. godine, živjeli smo u tom stanu.
Kada smo sin i ja prvi put pokušali dovesti moju majku iz bolnice, gdje je neposredno pred rat ostala a kasnije kod mojega brata, imali smo prometnu nesreću i ostali smo bez auta, jednog starog stojadina. Bilo mi je važno što smo mi ostali živi. Za auto nisam mario. Od ozljeda ja sam slomio rebro a sinu nije bilo ništa. Auto je ostao slupan u nekakvom potoku. Nakon što sam prizdravio otputovao sam vlakom i dopremio moju majku i roditelje moje supruge u Zagreb, jer tamo se je također vodio rat i nisu mogli tamo ostati.
U Zagrebu u kući moje nećakinje živjeli smo nas sedmero: moja supruga, kćer i sin, te roditelji moje supruge, moja majka i ja. Nije nam bilo lako. Izvor prihoda nam je bila moja plaća, koja je tada iznosila nešto malo više od sto njemačkih maraka. Nešto hrane dobivali smo u Caritasu i Crvenom križu. Kuća je bila velika, grijanje i ostale režije vrlo skupe. Ali nekako smo izdržali.
Sin je sve do ožujka 1992. godine ostao na bojištu a tada se demobilizirao jer je potpisano primirje a on je trebao pripremati diplomski ispit na fakultetu. Ispit je položio u svibnju. Nedugo potom zaposlio se kao stažist. Kasnije je dobio posao srednje stručne spreme. Mjesto inženjera nije mogao dobiti. Bio je zbog toga (a i svega ostaloga) razočaran i ljut.
Kćerka je u nekoliko navrata pokušala raditi kod kojekakvih privatnika, koji su tada nicali kao gljive poslije kiše, ali svuda za sitne novce i kratko vrijeme. Jedno vrijeme je prodavala kavu na pijaci za nekog „poduzetnika“. Dobiti stalni posao bilo je skoro nemoguće jer su se radna mjesta ukidala umjesto otvarala. Otkaz je bilo vrlo lako dobiti jer je to ovisilo isključivo od volje privatnog poslodavca.
1992. godine umrla je iznenada moja majka. Bio nam je veliki problem kako je sahraniti u Slavoniji, gdje je imala grobno mjesto pokraj mojega oca, koji je umro još puno prije rata. Ipak, moja supruga je preko Crvenog križa isposlovala besplatnu osnovnu opremu i prijevoz do Slavonije. Bilo nam je to veliko olakšanje. Uz pomoć mojega brata, koji je organizirao pogreb ispratili smo moju majku na vječni počinak.
U to vrijeme roditelji moje supruge su se vratili svojoj kući jer tamo se više nije toliko pucalo. Trajalo je nekakvo primirje; vrijeme ni rata ni mira.
PS: Moja supruga je danas operirala žuč. Leži u bolnici. Ja sam kod kuće sam. Nije da nemam vremena ali se ne mogu baš nešto koncentrirati na bilo što drugo