Sredinom 1991. godine vodstvo HDZ-a u Mjestu poslalo je mobilizacijske pozive mladićima našeg mjesta. Poziv je dobio i naš sin. Užasno zabrinuti otišli smo supruga i ja u društveni dom, mjesto označeno za okupljanje pozvanih. No, kada smo tamo došli, predsjednik HDZ-a je objasnio da mobilizacijski pozivi nisu bili pravi, nego se samo htjeli provjeriti spremnost ljudi da se odazovu na poziv. Neka vrsta vježbe. Ali kada smo se već okupili u dovoljnom broju, predložio je osnivanje kriznog štaba za naše Mjesto. Odahnuo sam misleći, dobro je nema još rata, bar ne kod nas.
Moje olakšanje nije trajalo dugo. Nisam se ni snašao a već sam s govornice čuo kako me predsjednik HDZ-a predlaže za člana kriznog štaba. Odjednom sam od komunjare postao gospodin i predlaže me u tako važno tijelo. Ostao sam šokiran. Nisam mogao ni reagirati a već sam izabran u krizni štab. Kasnije me je krizni štab čak imenovao zamjenikom zapovjednika. Nisam mogao odbiti. Ta, rat je bio na pragu!
Tek mnogo kasnije shvatio sam da je sve nas u kriznom štabu nova vlast debelo iskoristila: prvo iskoristili su nas da radimo na pripremama za zbrinjavanje stanovništva u slučaju ratnog sukoba u našem Mjestu a drugo mi smo bili službeno izabrano tijelo i odgovarali bismo za sve što se dogodi, dok će se pravi vlastodršci izvući od bilo kakve odgovornosti (ako bude trebalo) a pokupiti slavu ako pobijede. Kada sam to shvatio, zgadila mi se i politika i nova vlast. No, dok to nisam shvatio sa ostalim članovima štaba vukao sam kao magarac. Opet sam «svoj kruh jeo a tuđu brigu vodio», samo sada u mnogo opasnijim okolnostima. Nakon što je rat završio, krizne štabove nitko nikada nije ozbiljno spomenuo ni u političkim govorima, niti u medijima.
Nažalost (ili na sreću), štab nije dugo radio jer je već krajem rujna i kod nas buknuo rat. Prvo granatiranje Mjesta dogodilo se 25. rujna 1991. godine a nakon sljedeće noći najveći broj stanovnika napustio je Mjesto bježeći pred ratnom opasnošću. Supruga, kćer i ja probdjeli smo tu noć u špajzu ispod stepenica, kako bi bili koliko toliko zaštićeni od mogućeg udara granate. Minobacačka granata je doista pogodila krov kuće, oko kuće ih palo još nekoliko, stakla na prozorima su popucala, rolete su bile izbušene, a ulazna vrata izbijena iz zida zajedno s okvirom (štokom). Nekoliko dana kasnije (7. listopada) Srbi su ušli u Mjesto a Zbor narodne garde, kako se tada zvala hrvatska vojska, povukao se. Naš sin bio je u toj hrvatskoj vojsci ali je srećom prošao neozljeđen.
U ljeto 1991. godine, on se htio prijaviti u ZNG ali sam ga ja uspio odgovoriti od toga. No, on je nakon oko mjesec dana ipak to učinio. Bilo je takvo vrijeme. Sramota je bilo biti po strani i ne braniti domovinu. Shvaćao sam ga ali ipak nisam odobravao dragovoljno prijavljivanje. Ako nas država treba, neka nas mobilizira kao što to čini svaka druga država.