Ja sam pokušavao pronaći nekakvu kuću koju bih mogao kupiti, koja bi bila moja da se ne seljakam iz stana u stan i uz koju bih mogao imati malo vrta i slično. Jedan naš šef imao je kuću za prodati i ponudio mi je da je kupim, a on će meni pomoći da od poduzeća dobijem stambeni kredit i tako platim kuću. No, kada sam ja kuću vidio, odbio sam je kupiti jer je to bila prije ruševina nego kuća. Isti taj čovjek imao je nekakvog političkog utjecaja u Mjestu pa je tadašnjem rukovodstvu u mjesnoj zajednici mene nahvalio i predložio da me biraju za predsjednika socijalističkog saveza. Vjerojatno je mislio da ću se ja zbog toga predomisliti u vezi s kućom.
Naravno, ja se u pogledu kuće nisam predomislio, ali su me zato (htio ja to ili ne) izabrali za predsjednika socijalističkog saveza u mjesnoj zajednici. To je značilo više obaveza bez zarade. Tada se za ljude koji su se bavili tim političkim ili društvenim poslovima govorilo da svoj kruh jedu a tuđu brigu vode. No, kao novi stanovnik Mjesta nisam mogao odbiti i tako steći loš utisak o sebi.
Danas se zbog toga nimalo ne kajem i ne sramim se. Imali smo dobru ekipu složnih ljudi i učinili smo puno toga za samo Mjesto i njegove stanovnike s obzirom na tadašnje financijske mogućnosti. Samo kao primjer reći ću da smo za mjesto koje tada brojilo oko 1.100 stanovnika, dakle relativno malo mjesto, izgradili mjesni vodovod dužine oko 12 km sa postrojenjem za odstranjivanjem prekomjernog željeza u vodi. Izgradili smo telefonsku centralu i telefonske linije za sve stanovnike i još puno toga sa vrlo skromnim financijskim sredstvima uz mjesni samodoprinos u novcu i radu mještana. Uvijek smo imali njihovu podršku.
Život se nastavljao dalje. Kćerka i sin bili su odlični učenici i s te strane nismo imali nikakvih problema. Bili su i dobra djeca i obećavali da bi mogli postati dobri ljudi, kao što i jesu. Mi njihovi roditelji ponosimo se njima. U to vrijeme bavio sam se amaterski izradom crno bijelih fotografija. Naravno, objekti tih fotografija bila su najčešće naša djeca. I dandanas imam sve te fotografije uključujući i one s titovkom na glavi i pionirskom maramom oko vrata. Ni toga se ne stidim a ne bi trebali ni oni. Nije loše bilo biti dobar Titov pionir. To je u to vrijeme značilo nešto vrlo dobro i moralno.
U mojem kolektivu svake godine organizirali smo jedno slavlje. Slavili smo mi koji smo radili i pozivali smo sve naše penzionere. Bio je to dobar običaj. Sjećam se da smo ukrašavali prostoriju u kojoj smo slavili pod zastavom s petokrakom, Titovom slikom i cvijećem (imam i fotografije s tih slavlja). Ni toga se danas ne stidim kao što se stide mnogi drugi. Bilo je važno to što smo bili složni i družili se a nisu bili važni simboli. Pjevali smo pjesme iz svih republika Jugoslavije. Nitko se nije tome protivio, dapače, ljudi su sami birali što će pjevati. Danas, kada sam ja penzioner i kada me se nitko iz mojeg poduzeća nije ni sjetio pet godina, tih vremena se prisjećam s nostalgijom i čvrsto sam uvjeren da je tada bilo bolje – ljudskije.
Nakon godine dvije iskrsnula je prilika da i moja supruga počne raditi u mjesnoj zajednici kao knjigovođa. Ona je bila završila srednju ekonomsku školu. Prihvatila je taj posao objeručke jer su djeca već bila dovoljno odrasla a i promijenili smo stan. Sada smo stanovali u zgradi u kojoj sam ja radio i bilo mi je vrlo lako paziti i na djecu dok radim. Bili su mi iznad glave. Od tada je počeo naš «bogatiji» život. Kupili smo i nekakav komadić zemlje za vrt. Kasnije je tu prosječena nova ulica i mi smo to iskoristili da počeno gradnju vlastite kuće. Udarili smo temelje.