ČOVJEK UNIŠTAVATELJ
Ako imalo pozorno promatramo, svakog dana možemo uočiti ljudska djela koja su uperena protiv planeta Zemlje i protiv života na njoj. Često su to djela koja graniče s glupošću i nikakvom logikom nisu povezana s potrebama ljudskog roda.
Zašto je to tako? Je li tako od kada postoji čovjek na Zemlji? Kako je moguće tvrditi da je čovjek proizvod Zemlje? Zašto bi Zemlja izrodila svojega uništavatelja? Ako čovjek nije produkt Zemlje, čiji jest? Itd., itd.?
Pođimo s nekoliko nepobitnih primjera čovjekovog uništavateljstva, kako bismo dokazali da je čovjek doista biće koje svojim djelima i aktivnostima radi protiv vlastitog staništa – Zemlje i protiv svih drugih bića na njoj.
Hrana
Što čovjek jede? Biljke? Plodove biljaka? Korijenje? Životinje? Ptice? Ribe? Čovjek jede sve, ama baš sve. On je jedino živo biće na Zemlji, koje se ne može svrstati ni među biljojede, ni među zvijeri, tj. mesoždere. On je «svežder».
Ali, to nije sve. On plodove biljaka, njihovo korijenje, njih same, meso, ribu ili druge plodove mora ne jede u izvornom obliku i stanju. On njih za svoje objede «priprema». Usitnjava, melje, reže, sjecka, pasira, i na sve druge moguće načine obrađuje i prerađuje. On hranu kuha, peče, dinsta, zagrijava i hladi.
On nikada ne jede samo jednu vrstu hrane. Čovjek pravi ogroman broj različitih mješavina hrane. Zatim tu svoju hranu «obogaćuje» velikim brojem začina i mirisa.
Boja, oblik i izgled hrane također je čovjeku važan da bi udovoljio njegovom poimanju ljepote i privlačnosti. Čovjekova hrana MORA BITI: raznovrsna, ukusna, mirisna, lijepa, topla, hladna...
Što sve treba učiniti da bi čovjekova hrana udovoljavala čovjekovom ukusu?
Prije svega potrebno je uzgojiti jako puno vrsta jestivih biljaka jer čovjek ne voli jesti bilo koje biljke, bilo koje plodove ili bilo koje korijenje biljaka.
Pri tomu valja zemlju gnojiti i to u nedostatku stajskog gnoja valja upotrijebiti umjetno gnojivo koje u sebi nosi štetne tvari i truje zemlju.
Čovjeku je postalo preteško odstranjivati korov iz njegovih usjeva motikom ili nekom drugom mehaničkom alatkom i vlastitim mišićima, nego čovjek poseže za pesticidima i herbicidima i njima korov jednostavno truje. Ali tim otrovima truje i zemlju.
Da bi se proizvelo umjetno gnojivo ili pesticidi, čovjek je sagradio tvornice u kojima stvara takvu otrovnu mješavinu kemijskih tvari.
Za njihovu proizvodnju potrebno je izgraditi tvornice i u njima strojeve. Za proizvodnju umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida ali i za proizvodnju strojeva i tvornica potreban je materijal. Eksploatacija sirovina (materijala) osiromašuje rudna bogatstva Zemlje.
Za proizvodnju tvornica, strojeva u njima i gnojiva i kemijskih sredstava protiv korova potrebna je energija: bilo električna, energija plina, toplinska ili neka druga energija. Bilo koji oblik energije da se upotrijebi svejedno je jer se ukupna raspoloživa Zemaljska energija nepovratno troši. Najžalosnije je to što se troši u nepotrebne svrhe.
Koliko čovjek jede? Prekomjerno ili gladuje?
Na Zemlji se događa oboje. Na kontinentima juga i istoka ljudi gladuju i nerijetko umiru od gladi, osobito djeca, dok na kontinentima bogatog sjevera i zapada ljudi jedu prekomjerno, gomilaju ogromne zalihe hrane industrijski obrađene, konzervirane često štetnim kemijskim sastojcima ili na neki drugi neprimjeren način obrađene da mogu trajati.
Osobito su karakteristične kao glupost ogromne zalihe hrane kao ratne pričuve. Čuvati hranu za te svrhe znači svjesno planirati rat. Ako u budućnosti čovjek ne planira ratovati, zašto bi čuvao hranu za to?
Događa se još veća glupost, pa spremači hrane za ratnu pričuvu, da bi sebi osigurali stalni i unosni posao, iniciraju ratne napetosti i ratove među budalastim narodima, kako bi se zaliha hrane potrošila a onda ju oni morali opet proizvoditi i gomilati, te tako stjecati vlastitu dobit.
Zanimljivo je uočiti da su bogati ljudi sjevera i zapada, baš zato što su bogati, priskrbili sebi razna tehnička pomagala (strojeve koji rade umjesto njih, automobile, vlakove, avione itd.) i više se ne moraju fizički naprezati i tjelesno iscrpljivati. Obilje raznovrsne ukusne mirisne i lijepe hrane i nikakva fizička aktivnost bogatoga čovjeka učiniše od njega gomilu sala, biće neotporno na mnoge bolesti i biće s novim bolestima civilizacije: bolesti srca, krvnih žila, šećerne bolesti, raka, side, alergije itd.
Na drugoj strani svijeta glad, iscrpljenost i borba svakog pojedinca za goli opstanak proizvode milijune siromašnih ljudi spremnih na sve samo da prežive. Oni iskorištavaju djecu za teške poslove, rađaju mnogo djece jer im trebaju za rad i opstanak, često djecu prodaju bogatašima za seksualno uživanje, ubijaju se međusobno za preživljavanje, seksualno se prodaju, proizvode prodaju i uživaju velike količine alkohola i droge itd., itd. Sve samo zlo do zla!
Mnogo toga bi se još moglo ispričati o ljudskoj prehrani i svemu što je uz nju povezano.
Sve što čovjek čini da bi si pribavio hranu prema njegovom ukusu, raznovrsnu, začinjenu, mirisnu, lijepa izgleda, konzerviranu, ohlađenu, kuhanu, pečenu, itd., sve to nema ama baš nikakve veze ni sličnosti s prirodnim hranidbenim lancem na planetu Zemlji.
Sva druga živa bića i sve biljke na zemlji i podmorju žive hraneći se u prirodnom hranidbenom lancu u kojemu se sve hrane i sve su nekome hrana. Samo čovjek ne sudjeluje u tom lancu. On prekomjerno uzima, ništa ne daje (on nikomu nije hrana) i pri tomu još zagađuje zemlju i vodu, troši raspoloživu energiju, eksploatira rudna bogatstva itd. Čovjek sebe čini sve civiliziranijim što znači sve udaljenijim od prirode.