Mirjana Šeparović

LJILJANI PLAMENOM POKOŠENI KORNATI

LJiljane
na tvom licu vidim izražaj ukočenosti
utrnut u oku tvom zauvijek
plamen gašen sa krvlju natopljen
nestao u tamnoj boji oka
sa grčom bola oko usana

Ispod kamenjara pokošen pa...
vjetar zatitra,zašušti suha trava
nisko raslinje obavila tama
čuje se žuborenje mora
stopljeno sa zrakama u blještavoj svjetlosti žara
tinjajući pred sam zalazak sunca

Osjećam kroz nozdrve miris pokošenog ljiljana
povrh grobova osluškujem zvuk udarca mora
izvire iz tamnog kuta dubokog skrovišta mog srca
prolazi kroz kamenje oštro,trnje i drače da zablista
u suznom oku,lagano se spušta niz strme litice
do doline iz duše prolomljene krikom poezije

Koljena klecaju,ruke ih vuku da kleknu
na krvlju zapaljenoj zemlji...tišti me
sili da sklopim oči nad grobovima mladosti
okolo tjelesa,osjećam u duši nemir
prodire iz dubine moje ranjene duše
tiho šapće...doći će vrijeme pravedne istine
ljiljani bjeli rano ubrani...pokošeni u plamenu nestali
gorko zaplačem gledajući majke u suzama
nestali mirisa bijelih ljiljana
slava im vječna.