|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
*** ISKRENO NIJE MI BITNO HOĆETE LI PROČITAT SAMO SLOVO ILI RIJEČ, REČENICU ILI CIJELI POST... OVO NE PIŠEM ZBOG VAS, OVO PIŠEM PRVENSTVENO RADI SEBE!!! NA PAPIR POKUŠAM IZNIJETI MOJA LUTANJA, MASTANJA, SANJARENJA I SVE ŠTO ČINI ŽIVOT JEDNE ŠESNAESTOGODIŠNJAKINJE... ZATO MOLIM BEZ GLUPIH KOMENTARA TIPA "SUPER TI JE BLOGAČ"... AKO STE VEĆ TU, AKO STE PROČITALI DJELIĆ MOG ŽIVOTA, BUDITE KORISNI, I OSJEĆAJTE SE ONAKO KAKO SE JA OSJEĆAM KADA SVOJOM RJEČJU POMOGNEM NEKOM OD VAS...ISPUNJENO. ***
PAMTIT ĆU OVAJ ŽIVOT
Pamtit ću ovaj život kao neizrečiv Božji dar i podjednako neizrečivo Božje povjerenje...
Pamtit ću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom...
Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima, po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti, po blizinama i čežnjama...
Po suhom lišću i tolikim dobrim darovima prirode...
Po tragovima iz kojih sam se u svako doba ili barem gotovo u svako, mogla prepoznati zakrivljena ljudskom i Božjom brižnošću...
Po tome što sam s jednakom ljubavlju bila darivana i lišćem i obiljem i vedrinom i trpljenjem...
Pamtit ću ovaj život po mnogim ljudima...
Po onima s kojima se nisam morala gledati u oči jer smo zajedno gledali u istom smjeru...
Po onima koji su bili kao svjetlo koje putuje kroz noć i na svakom putu palili ugasle zvijezde...
Po onima koji su mu pomogli da spoznam kako jedino penjući se na brdo usprkos svim mukama koje doživljavam kogu okusiti djelić neba...
Po ljudima koji su mi bili darivani, dotakli me svojom prisutnošću, a nakon kojih više nisam ista...
Pamtit ću ovaj život po TEBI i zato ti HVALA!!!
Najgora stvar na svijetu je kad nemaš razloga za živjet... samo bol koja se gomila, i zamišljam svijet, moju okolinu bez mene, i sviđa mi se ono što vidim,ali nemam hrabrosti za onaj potez previše ...jednom sam probala i nisam uspjela,a sad ako sudbina dolazi po mene ja joj idem u susret, samo ona nek bude ta koja vuče konce ...
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrala nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustala i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti njega? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražila po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sama bez sebe glavinjala, ranjiva i umorana, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. … Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Ima
Zivim u sjenci sjenke tvoje...i znam da to znas, sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drugacije ne umijem!
Sve je lazno, ovaj svijet je lazan...Ne zelim pred laznim svijetom lazno da se smijem...ali to nije osmijeh, to je grc, ljudi su slijepi!
Lijepi dani, nasmijani nekad bili za tebe, za mene, a sad sve same skice, neke druge ulice i srce skitnice zgazeno nehotice...Znam da znas!!!
NESTAJES...jer u svim snovima ti vratim sve te prazne rijeci praznim danima, jer kraj tebe nisam vise...Prica odavno nije fer ljepotica i zvijer, suvise razno sve je ovo prazno, prazno, zarazno i neprolazno...Svakog dana, sata, minute vracam se nasoj prici ZAR MISLIS DA SE STVARNO PONOSIM TIME????
Plasim se da priznam da jos postojis, rane bole...i da mi falis...fali mi dodir, osmjeh, rijec...fali mi lice i nase glupe sitnice...
Dosta KRIVICE, ptice selice su odavno otisle na jug!Otisla sam i ja iz grada, nisam mogla vise...i svi ovi novi pogledi me plase PROKLETI SRETNI ZAGRLJENI LJUDI TE ULOGE SU BILE NASE, samo moje i tvoje, A GDJE SMO SADA, pogledaj u mene, NEMA ME, obecala sam ti da cu otici i otisla sam...postoje samo uspomene nase i poneki trag nemoguce ljubavi...KOLIKO DAJES TOLIKO I DOBIJAS...
U nasem gradu sada postoji jedan zivot gdje PRESTAJEM JA, GDJE POCINJES TI, JEDNA LJUBAV GDJE BILI SMO MI, GDJE SADA SU DRUGI...
JEDNA LJUBAV-MI...i reci mi sta je to ponos, sta je to sram???
Ne, nikada za to s tobom nisam znala pa ne zelim ni sad!!!Sve nase suze saprala je kisa, na kraju nisam sigurna ni da li si plakao, nit da li si dno dotakao, a takav kakav jesi, takva kakva jesam slagali smo sami sebe...nismo imali snage za borbu protiv onih koji su krojili nase zivote...kao da smo djeca bez prava glasa...otisla sam, a ti si se vratio starim stazama svom vjenom picu i ludim provodima...
Znam mene ni svi peroni ovog svijeta nece nikad nimalo promjeniti I DALJE ISTI BLEJER IZA BLOKA I UVIJEK MAJSTORSKOG OKA NIKAD IZVAN SVOGA TOKA I DALJE ROKA NA PUTU DOKA SVOJE SRECE...
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli mi skrece, a onda padne noc..prokleto dugi sati...Ali znam sve je nista, slomit cu kazaljke vrijeme ce stati, kosmos ce cekati...samo...trazim te, sanjam te pijanim ocima u nocima, u tuđim licima u stanovnicima nekih drugih svjetova-GDJE JE NAŠ?
Cutim jer znam da ti znas jedini moj TI KOJI ODAVNO MOJ NISI...Svaka sekunda kao godina, ali barem sad znam na cemu sam i znam da NEMA NAS..
Spremna sam da budem ponosna i nasmijana pred svima, iako te kad sam sama, i dalje oblikujem od oblaka dima...
Oprosti sto nisam imala snage da te slazem i zazelim srecu, AL STA CE TI TO OD MENE???
Sve uspomene s kaputa stresi samo budi to sto jesi, TU GDJE SI sta god da se desi budi okej i nikad ne saznaj kako boli kad NEKOG VOLIS, A NEMAS, VOLIS I LOMIS SE DA IZDRZIS!!!
Ostaje nada da ce nekad neko htjeti da shvati mene...MOJA LUTANJA, MASTANJA, SANJARENJA I ZNATI DA IH PRATI...i ko zna mozda jednom sretnes me, ali srest ces samo prolaznika slucajnog, obicnog covjeka i pogled leden...
IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKAD VOLIO VISE OD SEBE!!!
nemesis6corps
melodic violence
zabranjena pisma
almost perfect
ptica bez krila
helenyca
wish I could fly
osjecke picke
bila sam zaljubljena
sad inside69
my eyes
laikanbuba
Najtužniji ljubavni blog
my best mistake
author jocker
angel inside
Stella
al alone
volim te puno
Živite dan po dan i obavljajte posao po posao. A zatim produžite prema onome što dolazi poslije. To ima smisla. Ne pokušavajte živjeti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sve u isti čas. Uspješan je čovjek koji se nauči živjeti samo u sadašnjosti, ali se uvijek kreće prema onome što dolazi poslije.
Nitko nezna što će mu vrijeme donijeti, a ono svakome daje po zasluzi, i možemo se ljutiti kolko nas volja, možemo nabrajati tisuću razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do boli vikati svakojake prostote; vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist
Sreća ne ovisi o vanjskim utjecajima. Ništa što imaš, ili što činiš ili tko si, ne čini te sretnim ili nesretnim, bitno je što ti o tome misliš.
Lakoća kojom određena mišljenja postaju opća, proizlazi iz nesposobnosti većine ljudi da stvore vlastito mišljenje osnovano na vlastitom razmišljanju.
Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači - dobivati
Ono što nas najneposrednije usrećuje jest vedrina uma- ova je dobra osobina sama sebi nagrada. Stoga bi razvijanje
vedrine u sebi, valjalo staviti ispred svih drugih težnji.
Trebamo pokušati točno reći ono što govorimo, ne očekujući da naši prijatelji pogađaju značenje naših riječi. Umjesto čitanja misli svojih prijatelja, trebamo provjeriti jesmo li ih pravilno shvatili
Svaki dan nas zove na potragu za nekim ili nečim, ali opet kada to dobijemo trazimo nešto novo. Ipak, u ljudskoj je prirodi da ona nikada nije zadovoljena. Zašto moramo biti tašti i oholi, potrebno li je sve to? Svaki dan sam u potrazi za nekim jer taj netko mi je potreban. Potreban mi je da bih bila sretna i potpuna.
Osjećaj potpunosti imala sam samo uz njega, no zašto sam ga odbacila? Zbog toga što sam dopustila ljudima da uđu u moj život i upravljaju njime, da odlučuju umijesto mene... i odlučili su...nestali i ostavili prazninu koju su zaboravili ispuniti, nisu ostali uz mene...a nisu dopustili ni njemu da ostane...ostavili su me samu...
On i on...oboje su mi dragi...No žao mi je što ih nemogu gledati očima kakvim sam samo njega gledala, što sam bila zaljubljena, a nisam ih voljela, žao mi je ako sam im dala lažnu nadu. I naposlijetku žao mi je ako sam ih ovim riječima povrijedila, kao i nepromišljenim postupcima koje ni sama nemogu objasniti. Iako vam ove riječi trenutno ništa ne značile, ja se nadam da ću jednog dana biti shvaćena, i da će mi jednog dana biti pružena ruka bez obzira na sve ...
I sad ON...odlučila sam se ponovno uništavat. Uzela sam to, OPET, iako sam se zaklela da više neću, no znala sam-to je jedini način da dođem do njega, da ga vidim. Iako to nije bio on, bar ne onakav kakvog sam ga ja znala. Bilo je lijepo biti u njegovoj blizini. Ako ništa bar mi je uputio pogled...no ovaj put leden kao nikad do sad. Shvativši to, ušutila sam, postavila zid i ponovno se zatvorila u svoj mali svijet...
