DJEVOJKA IZ ZRCALA


Čujem vrištanje u daljini. Promatram djevojku tamne kose, obučenu u crno. Trese se. Plače. Vrišti. Nešto pjeva. Polako joj se približavam, ali ona se neprestano udaljava od mene. Kao da hodam beskrajnim putem. Došla sam do nekog prolaza – tunela. S moje strane je svjetlo, grije me sunce. Ona djevojka sjedi na kraju tunela. Mrak je. Samo se vidi svjetlo mjeseca koje se vidi kroz maglu. Hodam prema sredini tunela, a djevojka prema meni. Ima iste pokrete kao ja, čak je i fizički slična meni. Došla sam do sredine. Dodirujem njenu ruku. To sam ja. Ta djevojka je moja slika u zrcalu.
Pokazuje ono kako se trenutno osjećam. Kako se trenutno stvarno osjećam. U ovom svijetu sam sretna, vesela, zabavljam se i uživam. U zrcalu vidim sebe kako plačem. Sama sam. Mrak je. Svuda oko mene su prazne boce pive i popušene cigarete. Djevojka u zrcalu ima puno problema. Upropaštava si život, ali toga nije ni svjesna.
Bojim se. Prestrašila sam se te slike. Okrećem se i vraćam početku tunela, tamo gdje je sunce. Ne mogu dalje. Kao da se preda mnom stvorio proziran zid. Tresem se. Plačem. Vrištim. Počinjem pjevati.
Ajme! Radim isto što i djevojka s druge strane. Pa to sam stvarno ja.
Ostajem ovdje zarobljena dok se nešto ne promijeni. Dok ja nešto ne promijenim. A to se mora dogoditi što prije...ako želim iskreno uživati...



20.05.2008. | 22:23 | 10 Scratch of your nail! | Your choice! | # | ^

LASS DIE ZEIT STILL STEHEN...


Sretna sam ovih dana. Svaki dan shvatim neke nove stvari koje me jako razvesele. Tada imam osjećaj kao da dio po dio mojih tereta padaju s moga uma.
Vidjela sam Ga jučer. Zagrlili smo se i poljubili, a u meni ništa. Nije bilo onog osjećaja od prije. Onog osjećaja treme kada ga vidim. Nije ni bilo leptirića u trbuhu, klecanja koljena i drhtanja glasa... Bila sam potpuno ravnodušna. Drago mi je zbog toga. Baš kao da mi je neki teret pao s uma koji me tako dugo i tako jako mučio. Želim jednostavno krenuti dalje, ostaviti prošlost za sobom, gledati samo na ono što se događa sada.
Sretna sam ovih dana. Shvatila sam da puno negativnih stvari ima tako puno pozitivnih strana. Samo ne treba razmišljati o negativnim stvarima, nego samo o tim pozitivnim, gledati samo na njih, prihvatiti život onakvim kakav je. Toliko sam puta plakala zbog odlaska u Njemačku, toliko se puta naživcirala, a sad - kad malo bolje razmislim, zašto? Zašto trošiti suze na nešto što zapravo ni nije tako negativno? Naravno, jako mi fale moji prijatelji i teško mi je bez njih, ali nije Njemačka na kraju svijeta, a i nisam tamo cijelu vječnost. Shvatila sam to kada mi je moja prijateljica jučer rekla jednu rečenicu: "Ni ne znaš koliko sreće imaš što imaš tu mogućnost ići u Njemačku i vidjeti toliko lijepih stvari!" Istina, svašta sam vidjela tamo. Način života je drugačiji, ljudi su drugačiji, sve je drugačije. Uskoro opet odlazim, opet se rastajem na neko vrijeme od svojih prijatelja. Opet ću biti tužna, znam, ali mislit ću na pozitivne stvari. Optimist sam, uvijek sam bila i nadam se da ću uvijek i ostati.
Sretna sam ovih dana. Jučer je bio jedan od boljih dana u mom životu. Bila sam s razredom u Grazu i bilo je tako lijepo. Bili smo svi tako veseli i vedri. Nisam ni u jednom trenutku pomislila: "Joj, kako je dosadno!" Kao šećer na kraju, išli smo zajedno van. Lijepo smo nazdravili za Graz i za još puno takvih izleta i naravno, za Dalibora, našeg vozača.
Ah da, raspoloženje prošlog posta je bila samo faza koja nije dugo trajala.
Do sljedećeg puta, vaša Anonima Brineta...




09.12.2007. | 22:50 | 47 Scratch of your nail! | Your choice! | # | ^

ZAŠTO?


Ah, da... isto, sve je isto. Ništa se nije promijenilo. U mojoj glavi, u mom životu, u ovom mom svijetu... Sve je isto i monotono. Mislila sam da sam nešto shvatila, da sam naučila iz svojih pogrešaka, da sam se opametila. A ono, ista djevojka... djevojka koja je prema svemu tako ravna, djevojka koja radi sve kako ne treba. Zapravo, kad razmišljam, ne znam što bih uopće rekla na sve to.
Bila sam puna energije, puna snage da krenem kako treba. Svi su vjerovali u to, a u biti, ono najgore je da sam sama vjerovala u to. Svakim danom sve više shvaćam da i dalje radim iste pogreške. Nešto kažem i obećam pa to ne napravim. Ne znam više što da radim. Kažu da se ljudi mijenjaju... Zašto se onda ja ne mijenjam? Zašto ja ne mogu promijeniti svoje glupe navike? Zašto neprestano ponavljam svoje pogreške?
Ništa mi više nije jasno. Želim samo biti malo sama, koji trenutak razmisliti o svome, malo prošetati Koranom i pustiti koju suzu. Želim se promijeniti, stvarno to želim!

I cry to my daddy on the telephone, how long now?


Bila sam jučer vani. Bilo je u redu, zapravo sam se lijepo zabavila, ali jedini razlog tome je bio alkohol. Neprestano su mi se motala ova razmišljanja po glavi. Bila sam tiha i mirna, nekako čudno. Jednostavno to nisam bila ja...




15.10.2007. | 00:02 | 31 Scratch of your nail! | Your choice! | # | ^

MOJE MALO SUNCE


7. rujna 1998. godine.
Bio je to jedan lijep i sunčan ponedjeljak, točnije, prvi dan škole. Toliko razigrane djece, uzbuđene što će napokon krenuti u školu, što će upoznati nove prijatelje i doživjeti neka nova i nepoznata iskustva. Imali smo svi neku malu tremu, kako će to sve izgledati, kako će nas prihvatiti druga djeca i hoće li nam se sve to uopće sviđati. Upoznali smo svoju učiteljicu i krenuli prema našoj prvoj učionici. Veselo sam skakutala kraj svoje mame i odjednom me jedna djevojčica upitala kako se zovem. Bila mi je odmah jako simpatična i mislila sam kako sam već našla jednu prijateljicu. Zvala se Antonela. Bila je malo niža od mene, imala plavu kosicu i plave slatke okice. Odmah smo počele razgovarati i smijati se. Bila su to ona osnovna pitanja: koliko imaš godina, gdje živiš, imaš li se sestru ili brata... Bilo nam je smiješno što živimo tako blizu. Odmah smo zajedno sjele u klupu i stalno se gledale i smješkale. Dani su prolazili, a mi smo se sve bolje slagale. Išle smo zajedno u školu, sjedile zajedno u klupi, igrale se zajedno poslije škole... Bile smo nerazdvojive.




Prošla je prva godina, a nije došlo ni jednom do neke svađe. U međuvremenu su nam se i roditelji upoznali i postali prijatelji. Svaki dan sam jedva čekala da odem u školu jer sam znala da ću je vidjeti. Kada se išlo na izlete uopće nije bilo pitanja s kim ću sjediti, Antonela i ja smo to odmah znale. Prošle su 4 godine i rastali smo se od svoje učiteljice. Slijedilo je opet novo razdoblje. Razdoblje u kojem dolazi do prve dječje ljubavi. Nismo se nikada posvađale oko nekog dečka, ako je jedna zaljubljena u nekoga, druga ne smije uopće pomišljati da joj se isti taj dečko sviđa. Počele smo puno više razgovarati, razgovarati o ozbiljnijim stvarima. Odavale smo si svakakve tajne, neke stvari samo nas dvije znamo. Ona je osoba koja je prihvatila svaku moju manu, svaku moju lošu naviku, osoba koja me jednostavno prihvatila ovakvu kakva jesam.

Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.


Nekako, što god smo starile, naše prijateljstvo je postajalo čvršće. Često smo u godini razdvojene nekoliko tisuća kilometara, ali ništa ne može uništiti naše prijateljstvo. Nikad nije došlo do nekakve velike svađe. Do malih naravno je, ali nakon 5 minuta je sve kao da ništa nije ni bilo. Jednostavno se slažemo kao malo ljudi na ovom svijetu. Nekad je dolazilo do faza kada se nismo baš mogle podnositi najbolje, išle smo si malo na živce, ali kao i svaka druga faza, i ta je ubrzo završila.

Rijetka posjeta uvećava prijateljstvo.


Prije godinu dana krenule smo u srednju školu. Došlo je do nekoliko problema: različit razred i što je još gore, različita smjena. Mislile smo da ćemo se udaljiti, da ćemo se prestati družiti. Ni jedno od toga se, naravno, nije dogodilo. Vidimo se skoro svaki dan u međusmjeni i čujemo se redovito telefonom. Vikende pokušavamo provesti što više zajedno.

Život bez prijateljstva je ništa.


Danas je naš dan prijateljstva. Prije točno 9 godina smo se upoznale i od prvog se dana jako dobro slažemo. Nadam se da ćemo tako i nastaviti. Još kad smo bile male, obećale smo si da ćemo biti vjenčane kume i jednog dana ići zajedno u šetnje sa svojom djecom.

Ain't no mountain high enough
Ain't no valley low enough
Ain't no river wide enough
To keep me from getting to you babe


A sada za tebe, Antonela:
Ti si nešto najbolje i najljepše što mi se ikada u životu dogodilo. Ne mogu si jednostavno zamisliti život bez tvog smijeha, bez tvojih gluposti i bez tvojih zagrljaja. Za mene si kao sestra koju nikad nisam imala, smatram te stvarno kao dijelom svoje obitelji. Nitko ne razumije one naše glupe fore. Ljudi se čudno pogledavaju, a ti i ja crkavamo od smijeha. Volim one naše duge razgovore kada spavamo jedna kod druge, iskrene i duge razgovore. Mislim da naše prijateljstvo ne bi bilo ovako čvrsto i trajalo tako dugo da nismo iskrene jedna prema drugoj. Svaku godinu više shvaćam koliko te volim i koliko si dobra osoba. Uvijek si tu za mene i uvijek imaš neki dobar savjet, a nadam se da ti ja isto tim načinom i tom mjerom uzvraćam. Hvala Ti što postojiš i hvala Ti što si moja najbolja prijateljica!




Voli te puno tvoja Sandra!


07.09.2007. | 01:30 | 34 Scratch of your nail! | Your choice! | # | ^


< svibanj, 2008  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?


nešto o meni


ime:
sandra
godine:
16
grad:
karlovac
škola:
jezična gimnazija
ljubav:
slobodna

mail:
sandra_0091@net.hr
msn:
anonimnabrineta_sandra@hotmail.com

Free Web Counter

counter postavljen 8.10.


linkovi


blog.hr
gimnazija-karlovac.hr
imageshack.us
youtube.com
lektire.net
iskon.hr
tportal.hr
myspace
facebook


blogovi koje čitam


ljudi koje jako voljim:
antonela
mateja
dina


super curke:
lily
sonja
ivana
maja
anja
ivona
petra
beti


super dečeci:
cvet
keky
pintar
lizo
maki

juwica
pewica


mjuzik


ovih dana slušam: