ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

D.,
Oprosti, ali ne mogu dozvoliti da mi na dusu tovaris "psihicko silovanje" a da ne odgovorim na to, pa makar mi i zamjerio sto ne postujem tvoju zelju. Na kraju krajeva, koliko puta si ti osluhnuo moju zelju, moju molbu? "D., molim te, nemoj..., nisam ti ja kriva..." Nisi me cuo (ili nisi zelio cuti). Sto god se u 40 godina tvog zivota dogadjalo ili dogodilo, lomilo se na meni.

Boli i mene, slomljena sam, sasvim. Ne mogu razmisljati, ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu disati koliko me boli. I moj danasnji dan je pakao na zemlji. Slomila sam se pod tvojim iskaljivanjima i nezasluzenim grubostima, nisam si mogla drugacije ublaziti bol nego da ti otvoreno kazem sto me muci. Nista nisam trazila osim da prestanes s iskaljivanjima na meni. Niti mrvice vise. Niti ljubav niti vezu, niti paznju niti brigu, nista. Cak ni prijateljstvo nisam trazila, makar mi ga se jako tesko odreci jer smo, kako si rekao, izuzetno kompatibilni. Zao mi je ako si to dozivio kao "silovanje". Osjecam se jednako kao i ti, i tupo, i bez veze, i mrtvo i "sasjeceno". Znaci li to da sam "silovala" i sebe, ako sam se usprotivila tvom "nasilju" nada mnom?

Bio si covjek za kojeg sam bila spremna odreci se svega, staviti ruku u vatru, dati krv, srce, bubreg, stavila sam te ispred svega, ispred svih svojih zelja, ispred svih svojih potreba, ispred svih drugih ljudi, bio si mi vazniji i od mene same, voljela sam te vise nego sebe. I jos uvijek je tako.
Ipak, tvoju zelju da sacuvas svoju slobodu svakako cu ispostovati. Ne zelim ti stajati na putu. Moje zelje i potrebe su i dalje samo moje zelje i potrebe i nitko ih, pa ni ti, nije duzan ispuniti. Ipak, tu su i dio su mene, koliko god velike ili male bile.

To sto te boli znaci samo da si ziv i da IMAS emocije. A boli te ona jedna POTISNUTA emocija koja se bori da izadje van i izmakne ti kontroli - i tu nastupa tvoj zestoki obrambeni mehanizam.
Tvoja svijest, potpomognuta losim iskustvima, potisnula je tu emociju duboko u tamu tvoje duse jer te puno puta u zivotu "kostala" - i to ti je dodatno stvorilo strah od te iste emocije. Strah da ne budes ranjen. Kad god si ju nekome pokazao - opekao si se. Izuzetak su bile zivotinje, za koje si znao da ti ne mogu ozbiljnije nauditi.
I upravo zato me "mlatis" (obrambeni mehanizam!), kako bi ugusio tu svoju emociju prema meni. Vjerujes da, ako me otjeras dovoljno daleko, da ce te manje boljeti i da ces biti sigurniji u "starom" okruzenju na koje si navikao - iako je prepuno ruznih emocija i frustracija, ipak se u njemu osjecas sigurnim i jer ga poznajes. A ja te pak dovoljno dobro poznajem da bih prepoznala sto radis, i upravo zato sam ti toliko i prastala. Vjerujem da te i to plasi i stoga me dozivljavas kao "psihicku silovateljicu". Ne zamjeram ti, nimalo, shvacam tvoj strah.
Sjeti se, da li te je ista boljelo kad si mi opusteno kao macic drijemao na grudima ili u krilu, umotan u tople dekice?
U tim trenucima osjecao si se opusteno, ugodno, toplo, sigurno. Osjecao si se voljeno i prihvaceno.
Sad, kad ti se (nesvjesno) ucinilo da gubis kontrolu nad tom emocijom, da je postala jaca, da ti je pocela izmicati kontroli i da bi ti pustanje te emocije "van" moglo ugroziti tvoju uhodanu UMJETNU sigurnost, blokiras je - i TO je ono sto te boli, i psihicki i fizicki - potiskivanje emocije i strah od nje.

Znas li koja je to emocija? Sigurna sam da znas. Kao sto znas i da te plasi.
Usudjujes li se osjetiti je? Pustiti je van? Priznati je sam sebi? Pa da konacno prestane boljeti...
I ne brini, nece ti ta emocija oduzeti osjecaj slobode, upravo suprotno - tek tada ces osjetiti sto je to zapravo sloboda i koliko duboko i nesputano mozes udahnuti svjezinu suncanog jutra i osjetiti se ispunjenim - a istodobno slobodnim.

Ne boj se.

ZG, 07.11.2010.