ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Predrasude o bliskosti

Neki se ljudi izuzetno boje BLISKOSTI. Taj strah poèiva na VJEROVANJIMA koja su formirali prema osobnom iskustvu, registriranim primjerima iz okoline i direktnim porukama svojih autoriteta. Iako ih usvojena vjerovanja limitiraju, najèešæe ih ne žele ponovo testirati, veæ traže potvrde za njihovo održavanje.

Drugi u bliskosti vide put prema osjetljivosti i ranjivosti. Kažu da bi postali nedovoljno jaki za surovost života kad bi si dopustili bliskost i suosjeæanje. I tako sami sebe izoliraju od njegove nježnije strane.
Neki bliskost smatraju èistim gubitkom vremena. Toliko toga treba smisliti, ostvariti konkretne ciljeve, zaraditi, imati, pokazati, postiæi slavu, moæ, prestiæi druge. Bliskost je potpuno izvan tog filma.
Bliskost minira omiljenu životnu prièu i onima koji se stalno moraju muèiti i žrtvovati zbog neèega. Ona iskljuèuje potrebu za žrtvovanjem jer traži poštivanje i vlastitih i tuðih granica.
Bliskost ne odgovara niti dežurnim progoniteljima. Ona potièe na razumijevanje i prevladavanje problema, a progonitelji cijeli život traže tuðe greške i trijumfiraju nad njima.
Pa èak ni veliki spasioci ne ljube bliskost. Bliskost nas potièe da razvijemo osobne resurse i sami preuzmemo odgovornost za svoj život, pa nam "štake" u obliku raznih spasilaca više nisu potrebne. I zato je ni oni ne vole.
Niti ubrzanima bliskost nije primamljiva. Za nju je potreban unutarnji mir, predanost, strpljivost. Kroz bliskost se može doæi do svojih potisnutih svjetova i boli, a to im nije ni najmanje zanimljivo.
Drugu grupu èine ljudi koji nisu osjetili što znaèi biti prihvaæen, poštivan, voljen, podržan, iskren i autentièan. Oni nisu imali model bliskih odnosa, pa sposobnost otvaranja i iskrene razmjene misli i osjeæaja naprosto nisu razvili. Djeca koja u najranijoj dobi nisu bila željena i bezuvjetno prihvaæena, teško mogu povjerovati da su moguæe otvoreni odnosi jer ih duboko usaðeni strah od odbacivanja i napuštanja neprestano tjera na razne obrane.

Problemi nastaju i ako su kao djeca bili prezaštiæivani i kontrolirani na naèin da su im autoriteti neprestano govorili što i kako trebaju misliti i osjeæati. Kao odrasli, oni ni sami nisu sigurni što zapravo misle i osjeæaju. I dalje nastavljaju kao papagaji ponavljati tuðe zakljuèke i slijediti tuðe procjene. No, kad upoznaju osobu koja se usudi biti autentièna, oni kroz njena ponašanja dobivaju dozvolu i poticaj da i sami pokušaju. U prvo æe vrijeme nagaðati kakvo je nešto za njih, provjeravati i otkrivati, dok ne formiraju osobne kriterije i pronaðu put do svojih emocija i želja.

Znati što o neèemu mislimo i osjeæamo pretpostavka je razmjene poruka o svom svijetu. Kako je nešto za nas, ne mogu nam reæi drugi. Ipak, mnogi ljudi nisu smjeli izražavati neke emocije ili ih èak nisu smjeli ni osjeæati, pa ih danas ne mogu prepoznati u svom repertoaru. Djevojèice kojima su govorili da je ružno ako se ljuti, ili djeèaci kojima su se rugali ako bi se neèeg uplašili ili bili tužni, mogu transformirati svoje stvarne osjeæaje u neke dopuštenije. Tako æe, umjesto da se ljute, djevojèice èešæe biti tužne, a djeèaci æe svoje tuge i strahove pretvarati u ljutnju.

Emocije koje nismo smjeli izražavati, mogli smo i zatomiti ili potisnuti u sebe do te mjere da ih kroz neko vrijeme više neæemo biti svjesni. Skupljat æemo ih i kada nam se, kako kažu ljudi, "prelije èaša", prasnut æemo i izraziti potisnutu emociju u posve neoèekivanom intenzitetu.
Ako nismo u kontaktu sa svojim mislima, dogaðat æe nam se da iznuðujemo potvrde svojih vjerovanja, bez prave svijesti o tome. To radimo kroz tzv. "psihološke igre". Netko se, na primjer, požali, a mi se odmah "upecamo" i poènemo nuditi rješenja kao da je taj drugi nesposoban brinuti o sebi. Kad mu ponudimo i petu, šestu varijantu, a on i opet naðe razlog da je odbaci, obièno prasnemo i kažemo osobi ono što u dubini duše stvarno mislimo o njoj, iako joj to bez ljutnje nikad ne bismo rekli ili toga i nismo bili svjesni. To bude: "Pa ti si stvarno kompliciran, teška osoba i sl.", a druga osoba britko odgovori: "Ne, nego mi ti nisi sposoban pomoæi!" i otkrije da zapravo uopæe ne cijeni svog spasioca. Tako se igramo sami sa sobom i drugim ljudima samo zato što nismo iskreni sami prema sebi i zapravo ne znamo što o neèemu mislimo i osjeæamo.

Uz ljude koji se boje bliskosti i sami ne poznaju svoje misli i osjeæaje, postoje i oni koji odlaze u drugu krajnost. Ta je: htjeti biti blizak sa svakim i pod svaku cijenu. Jedva da poznaju èovjeka, a veæ mu prièaju o svom šefu, ljubavnim jadima i operaciji žuènih kamenaca, oèekujuæi da æe im sugovornik uzvratiti istom prisnošæu. A sugovornici se obièno èudom èude i ne pada im na pamet da podijele išta više od prièe o vremenu.
Zamka je bliskosti i dijeliti s bliskom osobom baš sve. Što na umu, to na drumu. Ili pak svaku reèenicu ili reakciju produbljavati i secirati da bi otkrili što se to krije iza nje, što je sugovornik zapravo na tren osjetio i kakvu je to primisao imao. Takva kvazi-bliskost iscrpljujuæa je i pogubna po odnos. Kao što svoje vrijeme ne treba apsolutno dijeliti s bliskim osobama, tako æe uvijek postojati i dijelovi našeg intimnog svijeta u koje æemo samo mi imati pristup.
Bliskost ne podnosi ni neprestano slaganje i bezinicijativnost, pretjeranu adaptaciju na tuðe zahtjeve, opravdanje i povlaèenje. Poslušnost bez osobnog stava upravo je iritantna.
Naravno, sve navedeno moguæe je nauèiti i u odrasloj dobi. Ako do sada nismo imali priliku spontano upiti ili razviti te repertoare ponašanja, još nije kasno uložiti energiju. Za uèenje i promjenu ponašanja posebno smo spremni i motivirani kad volimo i kad nam je stalo do kvalitete odnosa s voljenom osobom. No, ako nije tako, naši æe nas skriveni motivi hendikepirati na svakom koraku. Zato je nužno najprije sebe iskreno zapitati: “Da li mi je do onih koje sam proglasio najbližima stvarno stalo?” Ako nije, bliskost æemo nesvjesno izbjegavati kao i svi oni koji je se boje zbog svojih vjerovanja.
Izvor: Vesna Špalj, prof. - Narodni zdravstveni list / Grombol.com - Branka Jakeliæ