rojsni
Micek ima danas rođendan. 47. U tu svrhu je dobio pizde odmah ujutro prije negoli nam je kuhao kavu i čaj. Meni podnošljivo a njega veseli. Beskrajno. Tako malo za sreću treba. Osim pizduljice na izvol'te potrefilo se da sam mu poklonila i jedan sat yoge u nekoj obližnjoj vježbaonici. To što vježba yogu ne znači da je Micek pizdek, nego znači da ima problema s kičmom a ono malo što sam ga nagovorila da vježba otvorilo mu je pametnome oči i otada vježba sam. Trebali smo danas ići zajedno, to je bio moj plan, ali me Micek zajebo jer je naručio Konzum u isto vrijeme. Konzum nam dolazi svaki puta kada naručimo, kičma je navodno isti razlog. Nije Micek pizdek, nego kičma. A dečki iz dostave imaju mlade kičme. Ili nemaju, ali jbg. Želim da neko vrijeme proučavamo yogu uz stručnu osobu jer se bojim da smo uz jutjub zahirili u neku svoju yogu ne baš najbolju za nas. To je razlog. A poslala sam Miceka na probni sat umjesto sebe zato jer me napalo nešto. Nije depra, ali nije ni normalno. Imama svrbljive bubuljice po bradi i hladno mi je i strah me je. Noću se znojim. Peemes dani. Zadnja dva dana granulo je i sunce, šara po krovovima i virka u kancelariju i tjera me na nemir i sve mi je malkoc nepodnošljivo pojačano svepratećim osjećajem da nemam kud. A najviše od svega svrbi me da se vratim u selomojemalo, ali ne selomojemalo sada, nego selomojemalo kod mame i tate. Pa se tamo malo sakriti u sobu i odmoriti. To što mame i tate više nikada nema u selumojemmalome ne čini stvar nimalo lakšom. Više se čini kao kad pokušavaš cijeli jedan puni bazen od ruba do ruba pokriti poplunom. Ali debelim, da se makar učini kao da je moguće. Proljeće je a nemir. Neveseli nemir. Kao da me pokušava utjerati u prošlost. Možda zato jer tamo u prošlosti moram pronaći neku želju za parenjem, ili nešto tako. Proučavam trenutno simptome menopauze. I to isto udara u glavu. Bit će da je to. Ako nije nešto drugo.
Pronašla sam neke pare na svojem žiro računu. To jer radim prijateljima uglavnom za džabe, pa kad se ovi dočepaju malo novaca a onda mi iskipaju. Sad se mučim jer ne znam trebam li prijavljivati porez ili to ide automatski. Svega papirnatoga me u ovoj državi strah, sve je tako veliko i nepoznato i nepredvidljivo. Pratim istovremeno karijeru bivšeg kolege u Irskoj, vesele me svi njegovi uspjesi, jer mi najviše od svega pokazuju da se ipak može. Ne ovdje, ali može. S druge strane, stvari koje se događaju na mom poslu, opetovano opetuju da se ne može. Ovdje ne može. S treće strane, pratim i bivše kolege koji nisu otišli na mjesta na kojima se može. Njihovi životi podjednako su usrani, njihova budućnost još je više klimava, njihovu djecu jebe školski sustav uzduž i popreko i naočigled, ali njih jako mori ta stvar s kutama. Kolega iz Irske viče da su kute skroz kuuul pogotovo jer curičci usred zime trčkaraju u minicama. Sumnjam da će se hrvatske kute svest na minjake. Ali će svakako skrenuti misli s težih tema o usranoj budućnosti.
Sadašnjost je važnija. Micek ima 47, ja brijem o menopauzi, a krumpiri čekaju neoguljeni....
Oznake: (btw, začudo, njegovi rođendani obično padaju na godišnji ciklus, ove se godine čini da se ne čini tako crno...)
22.02.2017. u 19:50 | 0 Komentara | Print | # | ^