pet eura druže
Teta na tržnici imala je saksije s ružmarinima i rekla je 5ojra za saksiju, platila sam joj 5ojra za jednu oveću salatu i par mrkava i ljubazno se zahvalila, otrgnula poslije grančicu ružmarina s nekog grma na nekoj zgradi putem kući i ogulila listiće s 5cm donjeg dijela i zabila grančice u vodu kao što su interneti rekli, i sad čekam korijenje da nikne, kao što su interneti rekli. Inače sam razmišljala otrgnut neku grančicu od svih onih u Bauhausu, ali malo me sram da me snime. Poslije sam mislila da bi me isto tako malo bilo sram da su me snimili ovako na ulici. Tako to izgleda ustvari moj bojkot trgovina, nije samo petkom, traje tako godinama. Ne bi čovjek rekao, jer mnogo putujemo po svetu, ali da, bojkotiram tako već godinama. Ali pustimo sad to što se sada jako nosi. Inače na najjače nosim jakne stare deset godina i cipele neke isto toliko, a neke upola mlađe. Furam modu onu, takozvanu vječnu, nikako trenutnu. Gojze moram kupiti nove svakih pet godina jer se inače skroz raspadnu pa puštaju vodu. Osim permanentnog bojkota trulog kapitalizma živim veseli život već isto tako godinama, mozak mi je spržen od neprestane sreće koja najčešće glumi psića u ophodnji i juri mi pod nogama dok pokušavam skuhati ručak i nikako ne uspjevam ne čuti gomilu tih, malo smislenih, a puno besmislenih rečenica koje po ure već bez prestanka odzvanjaju po malenoj kuhinjici, ne znam kako uspijevam dovršiti taj ručak bez poziva hitnoj pomoći radi... mozak mi je spržen. U vrtiću je inače odlično, ali doma je najljepše, doma je spržena mama na koju smo već navikli da je živčana bez nekog pretjeranog razloga. Zimske viroze i to. Ubiše nas zimske viroze i to. Sve manje imam riječi kojima bih mogla sve to opisati, ali život je ionako puno veći od svih tih naših skromnih riječi, pa nema veze.
Mijau
Inače, kad je sve u redu i ništa ne škripi onda mi je februar mjesec u kojem iščupam poklopac sa dna kobilice i onda gledam svoj brodić kako lagano tone i nema mu spasa i polumazohistički uživam u stravičnom prizoru. Nešto je u zraku, nešto je u svjetlu, nešto je u kroničnom nedostatku sunca, nešto je u svemu tome da gledam unazad, a unazad je sve dalje i sve maglovitije i tako daleko da se osjetim tako starom a ne volim se osjećati nimalo a najmanje tako starom. Starom kao neka vampirica koja ne stari, to da, ali, onako staro kao obično staro, ne. Ružno je i bespomoćno i najviše od svega bespomoćno i bespovratno i učini se beskrajno zaozbiljno. Usporedbe su najgore od svega, ono kad vidim nekog iz svoje generacije i ne mogu se načuditi kako je tako propao i osjedio i omlohavio i otkud sad svi ti starci a još jučer smo bili mularija. I u uspomenama smo svi ostali mularija. Pa sam se družila onda radije s mlađima. Sad se više uopće ne družim. Divim se babama koje idu u teretanu umjesto što se krave na klupicama do kojih su se jedva dovukle. Zamišljam sebe sa šezdeset. Šezdeset zvuči kao smrt na dopustu. Kad budem imala šezdeset moje dijete će imati dvanaest. Ajde, makar ću odraditi menopauzu prije puberteta. To je prokletstvo rađanja u kasnim tridesetima ali zato blagoslov rađanja u kasnim četrdesetima. Hoću li uopće doživjeti šezdesetu? U februaru mi se čini da neću ni pedesetu. I da se sve raspada i ništa ne funkcionira i svijetu nema pomoći, i zatopljenje, i pandemija, i gdje li sam i zašto uopće to dijete dovukla? Desilo se. Život je lijepa gladna zvijer. Samo ne u februaru.
Oznake: (npr. zimovanje, gnjavaža
07.02.2021. u 00:38 | 7 Komentara | Print | # | ^