Pljes, pljes, pljes
Evo sam se nasekirala jer sam po fejspuku pročitala kako su Hrvati odlučili bojkotirati flaširanu vodu jer debili ne znaju da je voda sa špine u potpunosti ispravna i pitka, i za koj klinac uopće kupuju vodu u plastičnim bocama, coca colu neću komentirati jer ovisnost uvijek ima neko duboko i teško lječivo korijenje, ali vodaaaaa, pa brate mili, ako je ovisnost duboka onda je glupost plitka i nema joj pomoći.
Osim toga mi je jako zanimljiv taj bojkot na više nivoa, naime, na ovim krajevima se svojevremno ginulo za sve te trgovačke lance, jest da se u školama uči kako su tate i djedovi u rat išle radi svehrvatske silne i prebogate ugnjetavane povijesti i tih nekih presvetih nacionalnih osjećaja, pjevalo se ono od stoljeća sedmog truć, bla, bla, ali realno i prizemno, kad se tate i mame pitalo hoće li ostati u sigurnom i dosadnom socijalizmu ili ginuti za šljaštećim papirima omotani kapitalizam, oni su sanjali i odabrali upravo to, voćne jogurte i trgovačke lance prepune šarene ambalaže i taj nas je tihi i pritajeni san pokrenuo onomad davnih devedesetih, i doživjeti sada da je ljudima šarena laža dozlogrdila jednom više zaista je vrijedan jedan povijesni trenutak. Ali, opet, sve oko toga slično je ustvari nogometnoj utakmici, pa i ratu ako treba, mi, oni, jedinstvo, možemo mi to, zajedno smo jači, dosta nam je terora, mi mijenjamo povijest, nešto činimo, truć, bla, bla, blago podsjeća na onomad pljeskanje po balkonima u osam, gospon kojem se onomad pljeskalo sad se nešto mota po istražnim zatvorima, osim toga odlučila sam i ja učiniti nešto, izbrisati glupe društvene mreže s pametnog telefona i gledati u zid neko vrijeme. Prazan zid, to mi treba.