Tko zna kad
To kaj smrdi kao kuhani grah, tak' vam miriši zagrebački zrak. Uglavnom, zračenje, poslije ručka, ne znam što smrdi ustvari, mislim da je to ta čarolija života u maglovitom gradu, industrija, ispušni plinovi, što li već, nešto je u tome zraku kojim zračim ja kroz sve, širom na izvolte pootvarane otvore to što smo ručali finu gustu juhu riblju i odmrznute sarme, izmučenog muža istjeralo iz njegove omiljene zahodske jazbine i tvrdi on uspaničeno da to je grah, ispostavlja se da su ipak kiseliši, zimnice, vrijedni naši susjedi, ubijaju nas kiselišima, mi njima redovno uzvraćamo azijskim peče-oči-grebe-grlo ljutim začinima i to je taj naš suživot u naguranom gradu, neka nam i nek nas. Uglavnom, bolesni smo, vrtićka viroza, valjda, vrtićarka ju je odlično podnijela, malo zaslinavila i kašljucala, rekoše da to je sad normalno tako, sva djeca šmrču i hriplju, za razliku od sve djece nas je starce speglalo uzduž i popreko, srećom i ljubazno jednog po jednog, tako da je uvijek jedan mogao kuhati i brinuti se o žilavom potomstvu dok je drugi umirao ispod popluna, za sada se preživjelo.
Vrtić smo izgleda savladali, kraljica su tamo suvereno se uklopili, uglavnom rasturaju po ručkovima i proždiru sve servirano, našla si su dečka, jednog pravog i jednog za rezervu. Pokušala sam joj objasniti da ljubljenje u usta nije primjereno vrtiću jer.... bakterije, da, bakterije i virusi u dječjim ustima budu tako strašni da djeca moraju prvo odrasti do srednje škole, e da bi se mogla ljubiti u usta. Ne znam jel upalilo, svi smo bolesni, ali tete nam se još uvijek nisu žalile na bakanalije. Možda su se uspjeli negdje sakrit. A stiže nam i božićno doba, mi smo ga uredno bezecirali za bijeg iz ludnice, ne znam kako će biti na sveti nam Božić, ali ovo što sad leti po kvartu nisu petarde neg barem ručne granate. I živciraju, me da, stara sam, da, i nek se jebeju svi koji vele, pa djeca su, moraju se zabavljat, jebala ih zabava, nek se zabavljaju u svoja četiri zida i sve tako tim redom kao i obično svake godine u ovo doba godina. I taj djed božićnjak, o da, sve treperim od uzbuđenja kad ću joj čimprije izjaviti da taj je falši lik samo maskota tvornice šećernih sokova koje su krive za dijabetes i mnoge boleštine i da uopće kao takav ne postoji i da ne leti po nebu i da ga ne voze sobovi, nego da ga samo glumataju, eli, eto da, kićenju božićne jelke možemo se veseliti, u vrtiću su je već okitili, i pričaju sad te neke božićne priče, moramo im odnijet neku knjigu s božićnom pričom da dokažemo da dijete doma čita, nemamo takvih knjiga, kažu da možemo i neku drugu koja joj je draga, Atlas svijeta ne damo, nešto ćemo smandrljati. Jednom, kad ozdravimo, naravski.