Plaža
Na plaži se pretvaram u svraku, privlači me svaki oblutak koji iole zašljašti i ne mogu odoljet pa ga pokupim a onda ih vidim još šarenih, pa nakih, pa vakih, nakraju samo omađijana nabadam po pijesku i skupljam ih koliko već u patetičnu šakicu stane i nosim u apartman pa poslažem na šljašteći kameni stol ispred sobe naše i oni tako tu stoje dok ih se kraljica ne dočepa i porazbaca posvuda. Neke ću ipak sačuvati i odnijeti doma, poslagati na onu malenu policu da me u maglovitim i ledenim zagrebačkim strahotama podsjete da ljeto će ipak doći i da čuda se događaju, nezahvalno zaboravljajuć na najveće čudo koje svaki dan napreduje, umalo što nije prohodalo i svo je prekriveno crvenim točkicama koje me izluđuju. Sve je krenulo s pregiba i svih mjesta na kojima se znoji, a sad se već znoji po cijelome tijelu. Nema temperaturu i vesela je, dakle, reakcija na vrućinu. Sunce, more i šljašteći pijesak ne pomažu baš, dapače. Kraljica se naravno najvoli namazati mokrim pijeskom i onda gledati sitne šljokice kako se presijavaju. Voli muziku i ljude koji plešu a po cesti vrišti na motore. Zaključili smo da će biti pleh-pička šminkerica koja sluša cajke i vrti sijalice, ma samo nek je živa zdrava. I sretna.
Zaključili smo i da nisam više depresivna i negativna kao što sam znala bivat. Tu si je zaslugu mužjak pripisao sebi. Neka mu. On je prirodno pozitivan i voli šarmirat ljude, isto kao što je kraljica šarmirala sve redom na doručku. I ostarjele Francuze i najveć onu Amerikanku u koju sam potajno zaljubljena. Većina je gostiju ovdje opaka gerijatrija, ali od one fele, neuništive, žgoljave i znatiželjne koja ne prestaje pronalaziti nepoznato i novo u poodmaklom životu. Njima se posebno divim i kao alien pokušavam asimilirati tu energiju u svoj život, eh, kad bih jednog dana i ja bih tako jednog dana, svi bismo sine... moja Amerikanka vjerojatno je nekad bila balerina, možda je još uvijek. Mužjak nju i njenog muža zove ostarjelim hipičarima a sve što znademo jest da su iz Kalifornije. Ona pomalo priča francuski. I ne izgledaju kao hipičari, oblače se minimalistički, onako, skandinavski profinjeno. Jednostavno, bez pretjerivanja i skrivanja. Čini se da tako i žive. Sve se kod ljudiju čini skoro pa savršeno dok ih pobliže ne upoznaš.
Rekla bih da smo se odmorili, rekla bih da smo napunili baterije, a s malom bebom od koje se u proteklih godinu dana nisam odvajala uopće, to je već velika stvar. Skupila sam uzore za budućnost, šaku kamenčića da ugriju zimu i crvene tačkice na malom čudu šarmerici. Kud ćeš više...
Oznake: Ljetovanje 2021
27.06.2021. u 11:18 | 6 Komentara | Print | # | ^Pješčani sat
Našli smo se u jednom trenutku kako volimo pješčane plaże. To valjda jer smo zadrti hodači a kilometarska propadanja kroz pijesak ili pilingiranje tabana onim oštrim grubljim pješčanikom pravi su užitak za noge žilave i navučene na tabananje. I vezala su nas samo još jače prva zajednička otkrivanja tropskih pješčanih plaža s palmama i ubojitim kokosovim orasima, onomad u bivšem životu dok smo tumarali kao dva djeteta kada otkrivaju taj veliki svijet i onako se uzbuđeno i u strahopoštovanju drže za ruke. Osim što se mi nikad ne držimo za ruke, nikad ne pokazujemo vanjskom svijetu koliko nam je stalo. Nije nam stalo do vanjskog svijeta. Ili? Strah, možda? Ne pokazujemo ništa, igramo poker a ni sami ne znamo kakve karte držimo. Ionako nakraju sve nosi najbolji blef. Nije ni važno.
Preispitujemo sada svoju ljubav prema pijesku, uvlači se kraljici u pipicu pa se ona nervozno čoha a mater onda nervozno šizi da nastat će rane, infekcije, doktori, bolnice, nema više blaženstva na pijesku. Ne možemo više ni kilometarski hodat po pijesku, kraljici brzo dojadi na tatinim ramenima. Ne moźemo baš ni sjediti, jer pijesak... mokar je, uvlači se... onda mater opet šizi jer gola guza na mokrome i gole smežurane nogice, šiza je najjezgrovitiji opis materina posla.
Od nekad radoznale dječje dušice u iskusnom tijelu do šize kratak je put. Hajmo reć 9 mjeseci naizgled neprimjetne transformacije. Naizgled. Nepovratne.
Na godišnjem smo odmoru i imamo redovne snošaje na svaku večer bazi. Par u apartmanu do nas nema snošaje jer nisu par, samo ljetuju zajedno. Ona je štrkljava Poljakinja ravnih grudiju i široke guzice koja ispada iz previše navučenih kupaćih a radi koje mužjaku ispadaju oči već ionako pomalo izgubljene u raubanju ovih novih usranih mini-ekrana, godine nećemo spominjati, jako se dobro držimo za svoje godine, volimo si tepati. On je nježni Azijac neodređena porijekla koji očito ne trza na polugolu cimericu a za buljenje u zmartfon već uredno koristi oćalice. Pričaju međusobno engleski, ponekad i njemački iako ona preferira engleski. I tko zna što misle o svojim ostarjelim susjedima sa malom bebom. Beba spava. Svi najvolimo kad beba spava. Osim ako spava previše jer mater onda opet šizi.
Imamo i koloniju mačaka. Sve redom sterilizirane, mršave i gladne. Otočani najvole kad su gladne jer onda bolje love miševe i zmije. Ne vole što su sterilizirane jer tko će naslijediti njihova lovišta jednom kad sve redom krepaju. Njemački turisti zato vole sterilizirane mace jer tako one imaju lijep život pa im onda kupuju hranu u supermarketu. Nijemci vole svijet uređen i pod kontrolom a na pješčanoj plaži vole ležati goli iako plaža nije registrirana za gole ljude. Otočani ne vole kad im Nijemci pokazuju svoje genitalije, ali... jednog dana morat ću djetetu pokušat objasnit ovaj svijet, bit će to dozlaboga nemoguće.
Danas nam je bio zadnji dan na ovoj plaži i svo troje smo bili goli. Bilo je divno.
Ljetovanje, plaža
Ležim stisnuta između njih dvoje. S lijeve strane malena preznojena čvrsto drži bradavicu lijeve sise, mlijeko joj se slijeva niz obraz i natapa posteljinu sve do uha i širi se u krug, povremeno ona cokće nesvjesno kao da sisa, povremeno hropće jer ju sisa guši, ali ako izmaknem bradavicu probudi se i negoduje. Nikad je nisam naučila da spava sama preko dana. Noć je već druga priča, jednom kad priđe dubljem snu otkači se sama i okrene odlučno na drugu stranu i konačno sam slobodna. I preumorna da bih znala u što da tu slobodu utrošim. No, daleko je ta bezidejna noć ionako. S desne mi strane leži mužjak, strpljivo čeka da malena zaspe pa da se krene onako šeretski grebati za snošaj iako je već dobro naučio da mora i on čekati noć. I dojenje i duboki san pa onda barem pet minuta da smo sigurni da je san dubok. Ponekad ne izdrži pa zaspe prije nje. Nikada nismo bili nešto jako lepi ali smo zato sve manje uporni. Do seksa mi ni prije nešto pretjerano nije bilo stalo a sad se osjećam kao vešerica bez amortizera, razvaljeno i klimavo, mužjaku je konačno postalo komotno, ne žali se, dapače.
Jučer sam se prvi puta okupala u moru. Volim more Ciklada jer je tako čisto i hladno. Mužjak je pronašao najdužu pješčanu plažu koja postoji, trošimo njegov godišnji u naizgled idealnom obiteljskom skladu, jeste tako izgleda obiteljski sklad, muškarac, žena, dijete, kupamo se, kuhamo, jedemo, peremo, seremo, sve naizmjence, rijetko zajedno, doduše, nikad nismo srali zajedno, valjalo bi i to probat prije nego li se skroz zgadimo, bebu skrivamo od sunca, komaraca, pauka, stonoga, beba je kuc kuc kuc sretna i zdrava, mi isto, sve je idealno, plaža je dugačka beskrajno, ispred našeg apartmana (jest, prvi i jedini red do mora) nabacano je desetak ležaljki na kojima baškare ostarjeli njemački od majke rođeni tuljani, neki dremuckaju, neki čitaju knjige prave od korica i papira, imam petnajstak minuta vremena da malo otplivam i osušim se, ćirim ispod oka na ležaljke i pokušavam se sjetiti tog blaženstva te nevjerojatne mogućnosti ležanja bez ikakve obaveze, ono kad samo dođeš i ležiš koliko ti se leži. I briješ pritom neke svoje brige, drviš neke svoje snove. Sve sam to milion puta prošla. Sva ta ležanja i leškarenja. Neobavezne i neodgovorne blagodati. Nikad više nazad.
Sanjarim o tom svojem vremenu kojeg ću jednom dobiti nazada, hoću sigurno, ali ne dam još malenu u jaslice. Mogu si taj mazohizam priuštiti, ne može ona još bez mene, pa još s nepoznatim ljudima, može da, sve se može, ali nećemo. Doći će to vrijeme samo od sebe. I progovorit će i prohodati i poželjeti da se mama malo makne u trokurac. I mami će onda faliti svo to jahanje bez kojeg neće znat ispunit novonastalu prazninu. Ili, bit će vremena ali neće snage. Ili volje. Ili nešto. Uvijek nešto.