Na plaži se pretvaram u svraku, privlači me svaki oblutak koji iole zašljašti i ne mogu odoljet pa ga pokupim a onda ih vidim još šarenih, pa nakih, pa vakih, nakraju samo omađijana nabadam po pijesku i skupljam ih koliko već u patetičnu šakicu stane i nosim u apartman pa poslažem na šljašteći kameni stol ispred sobe naše i oni tako tu stoje dok ih se kraljica ne dočepa i porazbaca posvuda. Neke ću ipak sačuvati i odnijeti doma, poslagati na onu malenu policu da me u maglovitim i ledenim zagrebačkim strahotama podsjete da ljeto će ipak doći i da čuda se događaju, nezahvalno zaboravljajuć na najveće čudo koje svaki dan napreduje, umalo što nije prohodalo i svo je prekriveno crvenim točkicama koje me izluđuju. Sve je krenulo s pregiba i svih mjesta na kojima se znoji, a sad se već znoji po cijelome tijelu. Nema temperaturu i vesela je, dakle, reakcija na vrućinu. Sunce, more i šljašteći pijesak ne pomažu baš, dapače. Kraljica se naravno najvoli namazati mokrim pijeskom i onda gledati sitne šljokice kako se presijavaju. Voli muziku i ljude koji plešu a po cesti vrišti na motore. Zaključili smo da će biti pleh-pička šminkerica koja sluša cajke i vrti sijalice, ma samo nek je živa zdrava. I sretna.
Zaključili smo i da nisam više depresivna i negativna kao što sam znala bivat. Tu si je zaslugu mužjak pripisao sebi. Neka mu. On je prirodno pozitivan i voli šarmirat ljude, isto kao što je kraljica šarmirala sve redom na doručku. I ostarjele Francuze i najveć onu Amerikanku u koju sam potajno zaljubljena. Većina je gostiju ovdje opaka gerijatrija, ali od one fele, neuništive, žgoljave i znatiželjne koja ne prestaje pronalaziti nepoznato i novo u poodmaklom životu. Njima se posebno divim i kao alien pokušavam asimilirati tu energiju u svoj život, eh, kad bih jednog dana i ja bih tako jednog dana, svi bismo sine... moja Amerikanka vjerojatno je nekad bila balerina, možda je još uvijek. Mužjak nju i njenog muža zove ostarjelim hipičarima a sve što znademo jest da su iz Kalifornije. Ona pomalo priča francuski. I ne izgledaju kao hipičari, oblače se minimalistički, onako, skandinavski profinjeno. Jednostavno, bez pretjerivanja i skrivanja. Čini se da tako i žive. Sve se kod ljudiju čini skoro pa savršeno dok ih pobliže ne upoznaš.
Rekla bih da smo se odmorili, rekla bih da smo napunili baterije, a s malom bebom od koje se u proteklih godinu dana nisam odvajala uopće, to je već velika stvar. Skupila sam uzore za budućnost, šaku kamenčića da ugriju zimu i crvene tačkice na malom čudu šarmerici. Kud ćeš više...
Post je objavljen 27.06.2021. u 11:18 sati.