Mijau
Inače, kad je sve u redu i ništa ne škripi onda mi je februar mjesec u kojem iščupam poklopac sa dna kobilice i onda gledam svoj brodić kako lagano tone i nema mu spasa i polumazohistički uživam u stravičnom prizoru. Nešto je u zraku, nešto je u svjetlu, nešto je u kroničnom nedostatku sunca, nešto je u svemu tome da gledam unazad, a unazad je sve dalje i sve maglovitije i tako daleko da se osjetim tako starom a ne volim se osjećati nimalo a najmanje tako starom. Starom kao neka vampirica koja ne stari, to da, ali, onako staro kao obično staro, ne. Ružno je i bespomoćno i najviše od svega bespomoćno i bespovratno i učini se beskrajno zaozbiljno. Usporedbe su najgore od svega, ono kad vidim nekog iz svoje generacije i ne mogu se načuditi kako je tako propao i osjedio i omlohavio i otkud sad svi ti starci a još jučer smo bili mularija. I u uspomenama smo svi ostali mularija. Pa sam se družila onda radije s mlađima. Sad se više uopće ne družim. Divim se babama koje idu u teretanu umjesto što se krave na klupicama do kojih su se jedva dovukle. Zamišljam sebe sa šezdeset. Šezdeset zvuči kao smrt na dopustu. Kad budem imala šezdeset moje dijete će imati dvanaest. Ajde, makar ću odraditi menopauzu prije puberteta. To je prokletstvo rađanja u kasnim tridesetima ali zato blagoslov rađanja u kasnim četrdesetima. Hoću li uopće doživjeti šezdesetu? U februaru mi se čini da neću ni pedesetu. I da se sve raspada i ništa ne funkcionira i svijetu nema pomoći, i zatopljenje, i pandemija, i gdje li sam i zašto uopće to dijete dovukla? Desilo se. Život je lijepa gladna zvijer. Samo ne u februaru.
Oznake: (npr. zimovanje, gnjavaža
07.02.2021. u 00:38 | 7 Komentara | Print | # | ^