Sitnice, uglavnom
Oprala sam kosu. Velika stvar, jako. Kosa mi i dalje opada nemilice, frizure poodavno nemam, sjedine su izvirile ispod lisica crvene kane, prirodna boja, naravno, samo prirodno, nešto kose je još ostalo na glavi, čudim se ustvari koliko. Promijenila sam posteljinu, to je najbolji osjećaj, leći s čistom kosom na čistu posteljinu i probuditi se tako ujutro. Spremam se za buđenje u novoj godini, ima nešto magično u tom buđenju u novoj godini, magičnije od vatrometa u staroj. Meni, naravno, samo je o meni ovdje riječ. Oprala sam i njenu kosu, bila je pospana i plakala je. Mislila sam je uslikati tako lijepu s loknicama i najvećom grivom na svijetu, naravno, najljepšu na svijetu i objaviti tom istom svijetu da 2020 ipak nije bila tako loša ni ružna. Donijela nam je čupavu ljepoticu kojoj za razliku od mene kosa nikad nije opala. Pa je zato sada čupam špangicama i gumicama dok se ona lagano mršti i ne voli. Odustala sam od te ljupko narcisoidne ideje. Nije lijepo razmetati se srećom kad nije trenutak svekolike sreće. Nije lijepo ni bacati petarde i granate kad su svi odlučili bojati se buke i galame, ali, eto, ipak, narcisoidni retardi to naveliko rade. Živim među gomilom narcisoidnih retarada. Ali, živa sam, jej!
Zanemarila sam mužjaka. To je ono normalno što se u vezama s malim bebama događa. Misleli smo izbjeć, misleli smo stari smo, iskusni, znamo jedno drugog do zadnjeg atoma i znamo si telomere dok su još dugački bili, ali ipak, eto. Kraljica mi je uzela život, onako, brutalno, kao najgora ovisnost na svijetu, tu i tamo se trznem i poželim zraka, poželim sebe pa se u nemoći istresem na najbližu žrtvu a najbliža žrtva me tužno gleda, raste mu herpes na lijevom oku i nekako, kao da si nismo sretni. Na trenutke. Neke. Mislim da imam lagani ptsp. Osjećam da ćemo svi uskoro umrijeti i da nema ničeg ispred nas, a i kad bi nečeg bilo to bi bilo bzvz. Zamišljam putovanja, zamišljam ljeto, zamišljam sunce, zamišljam sreću i sve je nekako tamno. Klasičan osjećaj za pred kraj zime za nas nenavikle na kontinentalne čemerne magle i kronični nedostatak nebo plave boje. Nadam se da je to samo potisnuta trauma od potresa i da će negdje otić, rasplinut se ili što već. Jer, zima je tek počela.
Ali, sutra je novi dan, jedan od onih prepunih zamki od novogodišnjih rezolucija, nećem pasti na te zamke. Trčati još nisam počela jer, ovo, ono, stalno nešto ovo, ono. Moram naučiti Kraljicu da spava bez sise u ustima. Evo, npr, to. I naspavati se također. I probuditi se s čistom kosom u čistoj posteljini u krevetu koji se ne ljulja dok vrata od ormana zveckaju. I okrenuti novi list kalendara.
I to je to.