Roda
Roditeljstvo je valjda jedina stvar koja daje smisao životu kojeg istovremeno uništava do zadnjega atoma, i ... trebalo bi reći možda gradi ga nanovo, ali, ne znam što reći.
Jutra su uvijek pomalo obećavajuća. Kraljica je jutarnji tip, budi se s osmijehom, traži nas pogledom, lovi nam prste smiješnim drhturavim ručicama, čvrsto stisne i onda razvuče najljepše nam lišce u najljepši osmijeh od kojeg se onako tvrdo krmeljavi naglo rastopimo pa procurimo kroz madrace i onda se nekako sastavljamo sami sa sobom tamo negdje s mucicama ispod kreveta. Kraljica se isto tako razgaljeno osmjehuje svojem prvom odrazu u ogledalu i svoj onoj sili krema i kremica na onoj polici ispod, i prvoj svojoj usranoj peleni, i onoj čistoj također, i ručnicima pored kojih je odnosim i prvom suncu u dnevnom boravku i kuhinji i stolicama i doručku i svim svojim razbacanim igračkama i na kraju, već dosadnoj joj kolijevci-kolicima bez kotača u kojem provodi prvi sat dana. Na ručki iznad kolijevke povješala sam joj maleni ringišpil sa zvečkama i igračkama i one se vrte u krug dok Kraljica s najvećom koncentracijom na svijetu pokušava pohvatati sve te zvečke i igračke i onda s njima... nešto. Svako me jutro iznova fascinira ta njezina stroga koncentracija na jednu tako blesavu mi stvar koja se vrti u krug, a njoj je donedavna bilo najveće čudo na svijetu. I te strogo stisnute usnice i ozbiljno namrgođeno čelo i fokusirani pogled dok ručicama i nožicama mlati po zraku i pokušava iskoordinirati sve dijelove tijela s ringišpilom u zraku. S takvom količinom upornosti i fokusiranosti dali bi se riješiti i najteži zadaci iz nuklearne fizike. A možda to upravo i jest to. Rješavanje najtežih zadataka.
Rješavanje najtežih zadataka iscrpi Kraljicu a usput i nakrca pelenu pa postanemo malkoc nervozni. Vičemo jako glasno. Dođe onda vrijeme hranjenja, ali, ona ne sisa, ona se mazi... tako su me upozoravali i napadali onomad dok smo se liječile od grozne ešerihije. Vi gospođo stalno držite i dojite to dijete, pa kako ćete kad bude imala godinu dana, ne smijete tako!!! Sad smo opet same kod kuće i nitko ne viče na nas i sad se opet mazimo i drobimo maminu kičmu.
Naučila sam da postoje dvije vrste dobronamjernika koje nitko ništa nije pitao, jedni koji poručuju da se djeteta treba riješit čimprije i vratit se svojem životu i oni drugi koji zapomažu jer su im djeca prebrzo narasla i da ih treba čim više mazit dok su mala, jer to prekratko traje, to vam prođe samo tako, gospođo draga! A gospođi dragoj je život ionako dobrahno prošao i jebejojse za dobronamjernike. Mazimo se. A onda nas šareni svijet zove dalje. Toliko je toga za vidjeti, naučiti, probati, dohvatiti, a malo nam se i spava. Kraljica postaju malo više nervozni. Malo zaspu, malo se trgnu. Oko podne idemo u šetnju, imamo nosiljku i Kraljica gleda iz nje na svijet. Veseli se jako, maše ručicama po mrzlom zraku i tu i tamo ispusti glasni uzdah i uzvik pa učini i meni taj naš musavi kvart jednim pomalo čarobnim mjestom. Sve te kuće, auti, pesi, mrgodni ljudi i lišće koje leti po zraku. Vjetar puše. Glasno. Oblaci. Zgrade, prozori. Sve je to čudo jedno u Kraljičinim očima. Onda bude i u mojima. Sve to moram imenovati i objasniti i ništa više nije toliko zdravo za gotovo. Onda Kraljica nemre više pa konačno klone. Najvoli spavati kad se nosi...
Popodne smo pomalo jako već umorni. Predvečer smo pomalo jako već i nervozni. Malo vičemo, malo plačemo, malo vrištimo, malo suza suzu stiže. I onaj odraz u ogledalu ne volimo više... ni igračke, ni pelene, ni mamu ni tatu. Sisu volimo, sisu hoćemo. Uvijek.
Sisa se otegla. Kičma se skutrila. Ramena okamenila. Roditeljstvo...
Oznake: nema ljetovanje, nema plaža
21.10.2020. u 21:53 | 4 Komentara | Print | # | ^