Mi smo, eto, blizu kraja...
Od svih stvari koje su me u ovoj gerijatrijskoj trudnoći mogle izludit ništa me nije tako stresiralo, ni potresi, ni korone, ni izolacije, ni sve te neizvjesnosti, kao što je to uspijevao svaki pokušaj rješavanja papirologije, što s hzzoom, što s hzzom, što s poreznom, što s raznoraznim ljudima preko telefona ili mailova podjednako. Sve do jučer. Jučer je jedna teta s porezne dala sebi truda i zaključile smo valjda sve te "sitnice" vezane uz rodiljni i samostalni obrt i porez i prava i dužnosti u roku od petnajst minuta. Malo mailom, malo telefonom. U normalnim vremenima morala bih se osobno nacrtavati u njihovim uredima, čekati na red, pa bi me one primile, pa bi me izbacile da ispunjavam one sirote loše fotokopirane papire, pa bih dobila opet neku loše fotokopiranu nazovi uplatnicu, pa bih gubila vrijeme, ova "nenormalna" vremena pokazala su da se sve to može brže, bolje i bezbolnije. Onojednom kada si netko s njihove strane da malo truda. Još uvijek je sve to na individualnoj razini dobre volje nekog pojedinca i još uvijek nema nikoga tko bi sve to mogao organizirati da ostane ovako brže, bolje i bezbolnije, ali, možda se nešto jednom pokrene. Navodno postoji i mogućnost rješavanja papirologije na e-građanima, ali i ta mi se aplikacija čini organiziranom otprilike kao i sva ta naša birokracija. Nekako uđeš a onda se bespovratno izgubiš.
Osim toga ovo je izvanredno stanje donijelo i još neke benefite, ustvari. Ustvari mi je sjelo kao naručeno. Mužjak radi od kuće. Prvo radi korone, drugo radi potresa (opalo im malo žbuke), treće jer im je visokoobrazovana ustanova u kilavo financijskom stanju pa im baš dobro dođe da nema nikoga na poslu da ne moraju trošiti na grijanje, struju, vodu i sve to. Meni to isto dobro dođe jer sad ne moram na tržnicu i ne moram kuhati, to je sve u rukama šefa kuhinje. I to upravo sada kad mi je popriličan tramak stajat dugo na jednom mjestu. Zato sam sada promovirana u malu od suđa pa samo pospremam ono sve što iza majstora ostane, ali to je odlično jer traži kretanje. Kretanje mi još uvijek najveć prija, još se uvijek mogu popest na vrh Sljemena, jest da sam spora i da se malo jače zapušem i malo više pomučim i tijelo malo češće vježba lažne trudove, ali mogu. I poslije toga mogu lakše spavati. Inače, već spavam na rate, buđenje svaka dva sata, piškenje, puno piškenja, a onda, ako ne mogu zaspat, onda malo ordiniranja po kuhinji među grickalicama, zdravim grickalicama, naravno, koji sat gledanja televizora, pa natrag u krevet. Još se uvijek mogu popest do trećeg kata preskačući svaku drugu stepenicu i ne bih se nikako smjela žaliti. Žgaravica me i dalje vjerno prati, ali kokice spašavaju. Zatvor je već doveo do pucanja hemeroida, ali tu nema pomoći. Zamišljam da sam Bukowski u kazni. Ne smijem pit ali mi svejedno krvare hemeroidi. Hormoni su, čini se učinili sve što su mogli i poprilično me poglupili pa sam uglavnom blaženo tupava i smijem se iz čista mira. Stvarima koje mi nikada nisu bile smiješne, a poneke od njih su me mogle i rastužiti. Glupost je blaženstvo. Došla sam konačno do otkrića zašto se ovo, uglavnom mučno i naporno stanje zove blaženim. Što znači da sam već blizu kraja. Još mjesec i pol, kaže uzv. Još samo jedan mjesec kaže nepouzdana izmjera od zadnje predmenopauzne mjesečnice. Pripremite si već torbu za rodilište, govori sveznajući internet, nikad ne znate, krhko je znanje... Skoro da sam uspjela nabaviti sve što mi je u torbi nužno. Kremu za bradavice, kremu za guzu, pelene za bebu, pelene za mamu. Čaj za željezo, čaj za dojenje. Grickalice. Veeeeliki grudnjak. Ugodan. Narudžba online. Koristimo naveliko ovo popuštanje mjera da nakupimo svega što još nedostaje. Još samo krevetić, Ikea se otvorila. Naručili, platili, samo ćemo pokupit. I ovako kilavi nekako odnijeti na treći kat. Nećemo preskakati stepenice pritom. Ono što nikada nisam uspjela nabaviti to je trudnička odjeća. Trbuh mi je ionako pošteno ispao tek pri kraju sedmog mjeseca a onda u roku od par tjedana već ne mogu više zakopčati ni jednu od mojih tradicionalno širokih košulja. Nevjerojatna jedna ekspanzija. Skoro kao i svi ovi ljudi koji su izlepršali na ulice, parkove i klupice zadnjih par dana... no, mi smo zato sada mudriji, treba ozbiljno iskoristit ovo popuštanje mjera prije novih mjera, ne bu ova raskalašenost ispala na dobro. Ili bu. Meni baš dobro ovo što traže od frizera da čim manje trkeljaju s mušterijama. I razmaci. I nedodirivanje. I online rješavanje papirologije. Malkoc mi nedostaje samo kupovanje u Tediju. Imam silnu potrebu za gniježđenjem i namještanjem doma i sađenjem jagoda po balkonu. Hormoni, čudo jedno...