Čestice u zraku...
Trebali smo danas na Sljeme, jer subota, jer svježi zrak, jer fizička aktivnost, jer imunitet. Osim toga primjećujem da mužjak mi tone pomalo u ovom našem kaveziću, psuje taj rad od kuće i onoga tko ga izmisli, sad mu je makar konačno jasno da nemreš se dati poslu i kuhanju ručka tako da isključiš jedno, kuhanje ručka potroši također, što vremena, što energije, a onda ti ne ostane ni vremena ni energije, a to kad sve isjeckaš na malo jedno, malo drugo, pa radiš posao u deset navečer jer si kuhao u deset ujutro, bude to onda sve jedan nekontrolirani kaos kojeg posložena mužjakova glava teško probavlja. I posao postane onda beskrajni davež na kojeg ne možeš staviti točku u danu i bit zadovoljan učinjenim jer nikad nije učinjeno do kraja, jer nema kraja dok te zlokobni monitor škica dok se mirno kraviš u dnevnom boravku i upozorava da ima on još mnogo toga u rukavu.
A i to vrćenje po stanu od kauča do kuhinje do kompjutora do wecea i televizora, nije mu neko veselje. Mužjaku, ne monitoru. Ja se isto razlijevam ko nadiglo tijesto, tek sam ušla u treće tromjesječje (koje nekom neshvatljivom mi matematikom izgleda da traje jedva dva i pol mjeseca) nabacila sveukupno nekih pet kila a već mi nekako nikako više nema mjesta za disanje, za želudac, za kretanje, a u ova dva i pol mjeseca mora se nekako još napraviti mjesta za trostruko većeg aliena... ionako, dokrajčit će nas i raskravit ovo mirovanje prije negoli sve drugo...
Nismo nakraju išli na Sljeme jer čestice. Čestice nisu dobre za pluća u vrijeme kad pandemija razara pluća a pluća smo već razorili čisteći onu šupu od dvadesetgodišnjih naslaga prašine i mišjih govana, pa bi bilo dobro da malo sad pripazimo kad smo to već preživjeli. Mužjak tu i tamo zakašljuca još od šupe a ja se zagušim kad kiselina iz želuca izleti do nosa. Pritisak u ždrijelu je kao ono kad bih se najela neke jako suhe hrane pa bi mi pofalilo vode da to sve potjeram dalje. Samo što se sad to više nema potjerati nikamo pa živim/dišem/hodam/spavam sa tim pritiskom. Blaženo stanje. "Blaženo stanje" i "Trudnoća je naljepši period u životu svake žene" su poseban oblik psihičkog nasilja nad svakom ženom. Izuzev rođenih mazohistica. Ili onih koje su imale jebeno loš život prije tog stanja. No, nema veze. Žene su navikle da im se govori što i kako trebaju osjećat/radit/ponašat jer one ne znaju same. I tući ih zato treba svaku malo da se ne bi slučajno odvikle. Svakojake misli padaju napamet u ovoj zatvorenosti. Uglavnom mi najveć od svega fali fokusa. Na sve drugo se navikla, stara raga. I leđa i oticanje i začepljen nos i boksanje u rebra i nedostatak zraka i riganje vatre kod svakog podriga i zaglavljena crijeva, sve će se to zaboraviti jednom kada opet dobim svoje tijelo nazad. U kakvom god stanju da bilo samo nek je s uporabnom dozvolom. Oštećenja ćemo renovirat, nekako, valjda. I disati ću duboko jednog dana. Barem ono malo prije sezone ambrozije dok ću moć. I jesti ću nemilice. Sve one kiselo gorke stvari koje sad ne mogu ni pomirisati. Male pomidore, velike pomidore, wasabije, čili paprike, obične paprike, šopske salate... I hodati ću brzo uz stepenice. I poljubit si koljena. Oba. I pozdravit ću sunce. Barem jednom ako me ukoči odmah. Veselim se prestanku ove blaženosti.
I shvatila sam konačno da su oni ljudi koji svaki dan objavljuju svijetu da je točno osam sati isti oni koji vrište po balkonima ili bacaju petarde za svako nogometno/rukometno/vaterpolo/košarkanampropala/božić/novagodina, kakvogod prvenstvo. NF je objavio danas zgodnu jednu poruku zgodne jedne medicinske sestre koja je zgodno objavila u koji dio tijela možemo ugurati svo to pozdravljanje i pljeskanje, ona od toga nema nikakve fajde, nitko od njih nema od toga nikakve koristi, nisu oni atletičari koji trebaju podršku s tribina, ali zna se zato kome se od tog rituala podiže morala, svim ti sirotim ljudima koji izlaze u osam na ovo malo friško zraka e da bi se riješili svojeg straha i usamljenosti i nemoći, to žuborenje pokazuje ustvari najveć koliko smo uplašeni i bespomoćni luzeri, ali dobro je tu i tamo čuti koliko je sati. Barem nama introvertima koji već znademo koliko smo bespomoćni i luzeri pa ne moramo to novonamotkriće dijeliti s ostatkom svijeta. Mene ustvari više plaši nego što osokoljuje svo to pljeskanje. Ali kad si u manjini i tijelu žene navikneš se da sila klade valja. Pa uglavnom, pustiš budale...
Danas mijenjamo sat pa još malo pa će se pljeskati po danu. Ljudi se manje boje po danu nego po noći. I dani će biti duži. Sve ide tome da trebamo sve više sunca, zraka i kretanja ali, čestice... ubiše nas danas čestice...