Što bi sve dali za jednu o ponedjeljku žalopojku?
Za naš mikrokozmos je sve jučer prošlo nabrijano i sve za pet, ustvari. Popodne već kao da se ništa nije ni dogodilo, osim, pojavio se taj lagani ptsp, trebalo je nekako opušteno leć u krevet na isto ono mjesto na kojem sam ograničena na spavanje na jednom ili drugom boku, a ovaj lijevi mi baš gleda u orman, sve u redu, ali ništa opušteno... bilo je kao sve u redu, ali ustvari nešto zloguko i opako i uznemirujuće se skrivalo ispod tog u redu, nema nikakve garancije da je taj veliki jučer bio najveći i da smo sad na miru i opušteni. Pala je noć i digao se vjetar i tješili smo se i zaspalo se...
Ponedjeljak jutro, sunce sija, golubovi se vratili svojim udvaračkim ritualima po balkonu, jutros zvuče utješno, kao da je opet sve na svojem mjestu, u parkiću mir i tišina, i osjećaj silne zahvalnosti za mir, tišinu, jutro, sunce, doručak, struju, vodu, grijanje... potres u zgb udario je po određenoj mjernoj jedinici svima jednako, a posljedice su od onih klikabilno devastiranih starih ciglenih zgrada i otpalih fasada koje su obišle cijeli svijet, i manje-više netaknuti socrealistički grdi betonski kvartovi kojima se izgled promijenio samo po rasporedu parkiranih auta... naime, zaposjeli su njima livade daleko od zgrada zlunetrebalo. Imamo sreće da živimo u tako jednom nelijepom tvrdom betonskom bloku iz zlatnih osamdesetih koji se uspješno nosi s određenim brojem mjernih jedinica, a više od tog broja nije baš ni predviđeno za ove krajeve.
Mimo toga čini se da s virusom neće biti sreće, po njemačkom iskustvu dalo bi se zaključiti da najveć od svega znači imati moderne i dobro organizirane bolnice i discipliniran narod, jučer su se naše bolnice iz doba austrougarske složile kao lego kockice, a izbezumljen narod poskakao u auta i razbježao se do krajnjih granica, elem, slijedimo primjer talijana po ponašanju, a bolnica sad imamo manje nego prije. Ipak, i dalje smo dovoljno glupi da se ponosimo jer nam se navijačka skupina može bolje organizirati nego javna služba. Da ima malene ručice virus bi sada jako zadovoljno trljao njima, ali nema ručice nego samo volju za preživljavanjem i razmnožavanjem... život i to.
Meni je do termina finala razmnožavanja preostalo još dva mjeseca i kojih par dana, ako izguramo do kraja bit će to lijepo toplo vrijeme puno komaraca, neće biti ni tako hladno za rađanje u šatoru, u ova dva mjeseca ću valjda uspjet skupit onih par fantastično nužnih stvari za rodilište, u zadnjem pohodu na DM otkrilo se da su upravo te police prazne, al dbr, ove današnje rodilje svakako imaju prednost, nisam baš nimalo optimistična što se karantena i virusa i funkcioniranja društva za ta dva mjeseca tiče, za sada preostaje makar uživanje u svakodnevnoj zahvalnosti za svakodnevne sitnice. Danas imamo struju, vodu, grijanje, sunce, doručak, ručak i pun frižider. Napravit ću i fini zdravi kolač od datulja i oraščića. Divan dan. A i kakila sam jutros. Malo krvavo, ali sve u službi novoga života...