once in a lifetime
Veliju i čvrsto vjeruju da su dečki izmijenili naše živote, da su dokazali/pokazali kako ništa više neće biti isto...i kad ono stvarno, jutrom kad idem na posao (biciklom, jelte, jer ja sam tvrda struja i ne mijenjam samo tako, jelte), više se ne moram probijati kraj ružnih nepropisno parkiranih auta koje njihovi lijeni debeloguzi vlasnici parkiravaju po pločnicima dvajs centimetara ispred ulaza u kafiće, e, sad su ti auti ukrašeni zastavicama, a i njihovi lijeni debeloguzi vlasnici uresili su se nekim crvenim detaljima pa sad izgledaju puno smiješnije dok grdo škicaju iz kafića hoću li neću li ogrebat im svetu krntiju. U slučaju da baš ne mogu proći pa zakačim retrovizor, nije više neki bed jer je i retrovizor mudro urešen nekom krpicom koja svijet čini puno drukčijim i ljepšim mjestom. Prije ove bitne promjene jedinu je promjenu mogao učiniti komunalni redar ono jednom u tri mjeseca kada bi izašao s papirićima i kaznama, pa bi ulica postala prava jedna dosada za one željne smrti ili barem adrenalina, ali mora se reći, ova promjena uresa puno je važnija za ovu ulicu i samo donedavno napaćeni narod. Pa i dio napaćenog naroda - vrijednih poduzetnika koji masno zarađuje roneći po kontejnerima, e, i oni su se domišljato sjetili ukrasiti sebe i svoje staro železo od bicikli zastavicama i crvenim detaljima, pa sad više ne djeluju onako otužno, nego baš, ono, reklo bi se... veselo. Ovaj svijet je postao zbilja bolje jedno mjesto, mora se reć, jbg. Barem za nas tvrde bicikliste bez biciklističkih staza koje nikada nećemo ni dobiti jer je sad puno važnije izgraditi nacionalni stadion. Za naciju, jelte. Mislim da je to fantastična ideja. I prioritet, nadasve.
Ali, ipak, ne smijem popustiti pred navalom cinizma, jer, ipak... voziti biciklo i odjednom vidjeti putnički avion koji odnekud iznebuha slijeće preko zagrebačke ceste u tijesnoj pratnji rashodovanih migova stvarno je once in a lifetime experience, trebala bih biti vječno zahvalna barem na tom prizoru. I doček je bio veličanstven, mora se reć, podsjetilo me na one nekad kolone kada se dočekivalo Titu ili štafetu, baš nekako prvomajski dražesno. Prvo razdragana gomila kako kliče i maše zastavicama, a onda bezbroj ponavljajućih vijesti o tome kako nam se cijeli svijet divi jer smo najpametniji, najbolji, najljepši, najljubazniji, najduhovitiji, nenadjebivi, nitko kao mi, eh uspomene, uspomene... :) Gomila na trgu, mora se i to priznat, potrudila se premašiti sve dočeke štafete i Tite i izvještaje o svjetskim hvalospjevima zajedno, učinilo se na trenutak da su dečki zbilja uspjeli izliječiti naciju bolesnu od bipolarnog poremećaja, ali, eto, u zadnjem trenu ipak, ćorak. Nacija se kao crveno more pred mojsijevim štapom u samo jednoj krivoj sekundi podijelila na one čije su dede partizani i one čiji su dede ustaše i one blaženike kojima su vrane popile mozak. Vrane su inače predivne i pametne ptice, punile su stupce portala ono jednom kada nije bilo nikakvih vijesti, ali, srećom, počelo je nogometno prvenstvo čime je egzistencija vrana u metropoli prestala biti upitnom, drago mi je za ptice. Drago mi je pomalo i za sebe, jer ako me išta uspjelo otjerati s portala i fejsbuka onda je to bilo ovo nogometno prvenstvo, hvala mu na agresiji, šovinizmu, nacionalizmu i u mozak jebanjizmu.
Istina, bilo mi je na mahove pomalo dosadno, što nikada nije dobro, jer kad mi je dosadno onda malo crne misli i nedobro, srećom, eto, malo smo putovali, istresli sve pare iz kasice prasice, zavrtili buking kom i izabrali bugarsku. Ima more, ima planine, jeftino taman za nas i hrvatske novčanike. Jeftinije od hrvatske, jbg. I krenula tamo, onako, puna sebe kako i priliči samouvjerenoj turistkinji koja sebi može priuštiti taj turizam, spremna i nabrijana upoznati balkan u svoj svojoj suštini, vratila se, nekako, pomalo pokisla... ne samo zato što je skoro cijelo vrijeme kišilo, nego... što više upoznajem zemlje/ljude balkana to mi je sve jasnije da neke razlike postoje svugdje osim između vječno posvađanih hrvata i srba. Osim toga što srbi pate od nižeg standarda a hrvati pate od višeg besmisla za humor, sve je drugo ista tužna priča. Bugarska nije ista priča, vjerojatno jer nema dede četnike, partizane i ustaše, ima vjerojatno neke svoje druge demone, ali trenutno se čini kao da je ništa ne vuče unazad. Kao da se sve više zalijeće naprijed i ne uzbuđuje se nimalo oko toga.
S druge strane, mi smo zato silno uzbuđeni jer smo odnedavna s pravom ponosni na lijepe i vesele čarapice na izanđalim retrovizorima.... pa baš slatko, dražesno i obećavajuće, mora se reći...
Oznake: Ljetovanje..
18.07.2018. u 20:15 | 5 Komentara | Print | # | ^