Glavni sastojak limunade je život
Danas je majčin dan. To znači da danas ona ide ocu u posjetu u bolnici na brdu tamo gdje umire odmah ispod prozora s pogledom na zagrebačke krovove, sanjivo maglovito usmogljenu vizuru koju nikad nije i neće vidjeti. Pa je onda mi gledamo umjesto njega. Ili gledamo u njega, sve češće dok spava nesvjestan da spava. Negdje u sredini, taman tamo iza užasa saznanja, došao je sam od sebe neki osjet pomirenja, pa čak i tihe sreće kad bih išla u bolnicu i znala da ću ga tamo naći i da ćemo pričati, i da će mu to biti nešto što ga veseli. Pa je veselilo i mene. Naše glupe posjete, masaže, dodiri, brige oko njegovih bočica s vodom, i to, ritualno brijanje. Zvuk brijaćeg aparata zvuk je djetinjstva i odrastanja, i ta neka spokojna slika mirnog oca koji vrti brijačem po licu gore, dolje, lijevo, desno, kao mačka kada upada u meditativni trans dok se umiva. Dok je brijaći aparat zujao, sve je bilo u redu. Sad brijaći aparat zuji kao neki posljednji pozdrav, posljednje maženje i posljednje opraštanje. Brada mu više nit ne raste. Ali, nema veze. Produžni kabel, preko svih onih cijevčica sa svim onim otopinama, preko sveg onog umazanog kreveta, i polumrtvog tijela, i onda, maženje golog lica s aparatom. Pričanje je zamrlo. Prvo se pretvorilo u šapat, a onda u nešto nerazgovijetno. Teško nam je riječima doć jedno do drugog. Pa se samo gledamo. Malo vizura krovova, malo izmučeno lice i umorna koža i kosti koje žele iskočiti, kao da zahtijevaju svježeg zraka u svoj toj bolničkoj zagušljivosti. Riječi su ionako nedostatne za svo to čudo umiranja. Ponekad i osjećaji, ni njih nema dovoljno. Imamo na raspolaganju to što imamo i to je to. Nedostatno.