klik...
Ne znam koji dio mi je gori, ona slika djeteta na kojoj izgleda kao da se spotaknulo na plaži, ili sve ono degutantno što slijedi nakon, beskrajno čerečenje istog djeteta na portalima koja se ubiše da dožive orgazam od čim više klikanja, pa su, uz istu sliku, u svrhu vlastitog vrhunca, zalijepila i sliku istog djeteta koje slavi svoj rođendan, pa, ako se, kojim slučajem, niste već spotaknuli na sliku mrtvog dječjeg tijela s licem u pijesku, onda ga sad malo razgledajte nasmijanog i sretnoga i živoga, okruglih rumenih obraščića, malenih mliječnih zubića, kako slavi svoj rođendan, a ono je tako nedužno i veselo gleda u tu svoju tortu i tih svojih par svječica i pred njim stoji život cijeli... klik, klik, share, klik, like, klik, share, klik, klik, like... nije teško pogoditi koji dio populacije najviše dijeli danas tu sliku po društvenim mrežama, nije teško pogoditi ni koji najviše okida na postove tipa jutros sam obukao svog maloga za vrtić, i kad ono... like, like, like, like... brutalna igra emocijama. Urednici portala trljaju ruke ispod stolova, smješkaju se ispod svijesti, svi se bore za čim više klikova, a kuš više nego kad udariš tamo gdje su najosjetljiviji, proizvođači i šverceri oružja također, čim je više teških emocija, tim je više blagoslova da se učini nešto, nasilje opravdano od mase zgroženih.
Treba učiniti nešto. Nastaviti svoj dan, otići na tržnicu, ispuniti zacrtane dnevne obaveze, ispunjenje sebe sobom i svojim. Horor je malo to, što tako grozne slike čine ljude natrenutak sretnima i zadovoljnima, čine ih da zagrle svoju djecu jer su živa i zdrava, jer imaju vrtiće, bolnice i škole, i jer plaži prilaze sa sigurne strane, čine ih da se, na trenutak, osjete silno zadovoljni svojim malenim životima, jer uvijek može, nedajbože...
Idem, idem, idem na tržnicu, danas imam narudžbu za ručak, narudžba za ručak je pola ručka, olakšava umnogome onaj dio a što danas, a što danas, u mirnome građanskome uređenome životu... trebala sam odmah ujutro otić na tržnicu, odmah počet radit nešto i odmah pobjeć u svoj mali svijet... od svih ponuđenih religija na ovome svijetu, najviše volim meditante, oni nekako, ono, sjede mirno u svojem mirnom kutku i vjeruju da svojim mirom, umirujući svoju svijest umiruju i cijeli svijet.
I kakogod okrenem, svi nekako najvole najvjerovati da se svijet vrti samo oko njih i da oni oko toga nešto mogu. Djelovati...
Oznake: plaža
03.09.2015. u 11:57 | 4 Komentara | Print | # | ^