ica, cica, mica
Vratismo se kući, u carstvo wifija, perilica, sušilica koje nikad ne koristim, i još nekih drugih ica, na koje sam navikla uživati. Prvi dan bio je prepun ideja o onim, nekim, mojim blesavim projektima, za koje mi treba par dana da se pokrenu, i još par dana da se završe, i koje onda ne mogu započeti, kao ni završiti, u ovih par dana koje sam kući. Drugi dan odrađivala neki, kakti poslić, kojeg sam obećala još zimus, pa došlo vrijeme, uzela me lijenost jučer skroznaskroz, jedva sam izašla iz kuće, jedva stigla i jedva odradila. Za neke smišne pare. To jer sam tako dogovorila onda kad sam mislila da neću nikad imat vremena. Pa da ni rezultat neće biti vrijedan nekih para. Pa, eto.
Uglavnom, budim se smušena i onda sva neka blokirana, predamnom sve neke stvari, koje se bojim započeti, jer se bojim da ih neću završiti, ili je možda baš obrnuto, bojim se što će biti samnom jednom kad ih završim, uvijek ista priča, uvijek ista smušenost.
Slušam one neke svoje osjećaje glupe, one tiho žubore ispod svih tih naslaga potiskivanja, osjećam još uvijek neku radost prema prostorima, svakog bih htjela promijeniti i uljepšati, osjećam i silnu gadost prema svakodnevnom poslu i radnom vremenu, mislim da se nikad više neću nigdje zaposliti za stalno, javljam se isključivo na oglase gdje je prevelika konkurencija, sigurna da me tamo neće nikad gnjaviti, sve što mi je preostalo jest poslušati to tiho žuborenje i izdržati da mi se od toga ne pripiški. Navodno da se spavači popiške onda kada im se pokraj uha pretače voda iz kabla u kabao, to su bile fore s maturalnih putovanja, navodno je jednom i upalilo.
Poznajem, ustvari, mađioničarske trikove preinake stvarnosti u svim detaljima, mogla bih, mogla, samo mi se ne da.
Kao ono kad se ljenjivci upišu u teretanu, jer ih plaćanje jedino primora da se tamo pojavljuju dvaput tjedno, a vježbati, trčati, raditi sklekove, zgibove, čučnjeve i skokove, to svi možemo raditi svaki dan, i na svakom igralištu, ali, eto, ne...
Razmišljam opet o onoj školi, ponajveć povratka u društvo radi, jer bih plaćala onda to neko mjesto na kojem bih se dvaput tjedno trebala družiti s ljudima, i radi kojeg bih se dvaput tjedno minimum trebala pristojno obući i izaći iz kuće, a ustvari sam šampionka u povlačenju u sebe i izbjegavanju kontakata s drugim ljudskim bićima. Najveće su šanse da će i tamo osvanuti neka jako glasna i jako glupa osoba, radi koje ću gledati čim prije otić kući, i samo čekati da ta patnja čim prije završi. Smiješno. Tolike godine, a još se nisam naučila nositi s glupim ljudima, osim tako da ih izbjegavam i ignoriram.
Ne sjećam se kad sam zadnji puta izašla na kavu, samo na kavu. Čini mi se da je to bilo u Rijeci, čini se da tamo jedino idem na kavu. Prošlo ljeto, dakle. Nisam baš neka kafendžija, dakle. Nisam ni baš neki ljudoljubac, dakle. Kakogod...
Oznake: plaža
29.07.2015. u 10:03 | 3 Komentara | Print | # | ^